Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva. Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.
Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.
Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)
"> Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva. Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.
Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.
Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)
">
:Michel Houllebecq LEONARD COHEN Nemogući anarhist
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
Michel Houllebecq LEONARD COHEN Nemogući anarhist
Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva. Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.
Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.
Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)
Michel Houllebecq
Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu.
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
