MITOVI I ZAMKE: Šta je kleveta i kako je podnijeti?

 

Bauk tužbi kruži medijskim prostorom u BiH. Sve je više sudskih postupaka za klevetu i visokih novčanih obeštećenja koje novinari i medijske kuće plaćaju. Ima li tome lijeka?

Podsticanje samocenzure

I sam imam neka vlastita iskustva sa sudskim procesima, na kojima sam i ja bio tužen. Istina, ne kao autor, već kao urednik. I premda su moji tužitelji u tih tri-četiri slučaja odustajali od tužbi prije završenog procesa, znam vrlo dobro kako je to biti u ulozi tuženog. Makar tužba bila i bez osnova. Ako ništa drugo, morate se odazivati na sudske pozive, tražiti (i plaćati, ako to ne čini vaša kuća) advokate, gubiti vrijeme i nerve…

Moje vlastito iskustvo pripada vremenu kad se za klevetu novinarima i urednicima sudilo u krivičnim postupcima i kad je, u slučaju osude, postojala mogućnost izricanja čak i kazne zatvora ili novčana kazna. Doduše, ne pamtim da je iko od novinara završio u zatvoru i onda kad je bio proglašen odgovornim. Uglavnom, to se završavalo u najgorem slučaju uslovnom kaznom zatvora. Zatvorska kazna je izrečena, ali se odlaže jednu ili dvije godine – ukoliko se to kazneno/krivično djelo ne ponovi. Ponekad su tu bile i novčane kazne, ali nikad visoke.

Uslovne kazne zatvora i novčane kazne zaista nisu bile velike. Ali tu leži i prva zabluda. Nisu bile ni sasvim bezazlene, kao što misle neki od urednika koji su danas prinuđeni da godišnje plate i pet, i šest, pa i deset, novčanih naknada štete. Pet ili šest takvih odšteta može ukupno dostići iznos od trideset do pedeset hiljada KM. Možda nekad i više od toga. Za većinu medija koji jedva preživljavaju, to je veliki novac.

Iz te perspektive gledano, krivični postupci koji su završavali u najgorem slučaju uslovnim kaznama izgledaju blaži od ovog što danas imamo. Ali, to je mit koji nema osnova. Uslovna kazna, ako je o njoj riječ, zaista ne djeluje kao velika prijetnja, osim – ako ponovo budete tuženi i osuđeni. U tom slučaju odlazak u zatvor se nije mogao izbjeći. Zašto niko od novinara i urednika nije završio u zatvoru? Iz prostog razloga što se čuvao da ne ponovi istu grešku. Bar dok traje taj uslov.

Mala kazna, ali velika prijetnja i šteta. Nametnuta samocenzura i obeshrabrivanje novinara su najveća.

Dva postupka, dva plaćanja i još – zatvor

To, naravno, nije bila i jedina prijetnja novinarima. Krivični postupci, naime, nisu bili jedini u kojima se moglo suditi novinarima za klevetu. Svaki tužilac koji je dobio pozitivnu presudu u krivičnom postupku mogao je nakon toga u parničnom zahtijevati novčano obeštećenje.

Parnični postupak za obeštećenje? Na prvi pogled to izgleda isto kao ovo što i danas imamo na osnovu Zakona o zaštiti od klevete (ZZK).

Nova zabluda. Nije isto. Nakon krivičnog postupka i osude novinara/urednika, u novom, parničnom postupku, sud više nije odlučivao o tome da li u tom slučaju postoji kleveta, jer je o tome odlučeno u prethodnom (krivičnom) postupku. Sud je sada odlučivao samo o visini nadoknade štete.

Sretna je okolnost bila što je većina tužitelja bila zadovoljna dobijenim presudama u krivičnim postupcima i što naknadno nisu podnosili nove tužbe za naknadu štete. Ipak nisu svi tužitelji tako postupali. Zato su neki novinari zbog jednom objavljene klevete dva puta izlazili pred sud u dva različita sudska postupka i dva puta odgovarali. I kad su osuđeni na novčane kazne, dva puta plaćali. Prvi put novčanu kaznu (u budžet), drugi put obeštećenje (osobi koja je trpjela štetu).

Sa novim zakonima o zaštiti od klevete promijenjena je suština stvari. Nema više dvostrukih sudskih postupaka, nema zatvorskih i novčanih kazni, nema duplih plaćanja. Koliko god je i u ZZK sadržana prijetnja sudske intervencije u slučaju kršenja ugleda fizičkih ili pravnih lica, jednako toliko su zaštićeni i pravo na slobodu izražavanja i sva novinarska prava u skladu s najvišim profesionalnim standardima (članovi ZZK 2, 3, 7. i 9).

Takav balans ohrabrivanja novinarskih sloboda i zaštite prava svake fizičke i pravne osobe izgrađen je na najvišim pravnim standardima sadržanim u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i u presudama Evropskog suda.

Dobronamjerno i profesionalno

Ova usporedba ranijih i sadašnjih zakona i prakse nedvojbeno daje prednost novoj regulaciji. Ona je zaista povoljnija za novinare i medije i tu nema dilema. Ali, ima zamka ako se na njih gleda samo iz jednog ugla. Novinarskog. Tad nestaje ovaj balans prava i obaveza i nastaju problemi.

Šta je u suštini kleveta? Prema zakonskoj formulaciji, da bi objavljena informacija (priča, naslov, fotografija, bilo šta) bila kleveta, mora ispuniti ova četiri uslova: da je neistinita, da je prenesena trećim licima (objavljena, saopštena itd), da se osoba na koju se odnosi jasno označava (ne mora nužno imenom i prezimenom, ali mora biti očigledno identifikovanje po nizu pojedinosti) i da nesumnjivo trpi štetu. Nema klevete ako nisu ispunjena sva četiri uslova.

Istinitost ili neistinitost se utvrđuje u sudskom postupku. Istina je, naravno, najbolja odbrana. Ali i u slučaju objavljivanja neistinite (lažne) informacije moguće je sudsko oslobađanje od odgovornosti ukoliko tuženi dokažu da su postupali dobronamjerno i profesionalno (član 7, stav 2. ZZK). To, naravno, podrazumijeva objavljivanje ispravke, izvinjenja ili novog priloga s tačnim podacima. U praksi naših sudova bila su najmanje dva slučaja prije sedam-osam godina kad je presuđeno protiv urednika i medija (FTV, emisija “60 minuta”) jer su odbili objaviti traženu ispravku.

Kako prepoznati klevetu? Ne sumnjam da svako od nas ima više ili manje jasnu predstavu o tome i bez poznavanja zakonskih normi. Kleveta postoji uvijek ako se osoba na koju se odnosi ta informacija izlaže mržnji, ismijavanju ili preziru, ako objavljeno navodi druge osobe da izbjegavaju žrtvu ili onemogućavaju žrtvi da zarađuje za život. Najkraće rečeno, ako se uništava ugled te osobe.

Test od tri ključna pitanja

Tužbe za klevetu ne možete spriječiti jer, teoretski, svako može podnijeti tužbu. Ne samo kad ima osnova za to nego i kad nema, iako je to malo vjerovatno jer to ipak košta (sudski i advokatski troškovi), da ne računamo gubljenje vremena i tome slično. Ali bitno je ne biti osuđen i ne plaćati novčane naknade.

U radu sa studentima, govoreći o tim zamkama i mogućnostima da ih izbjegnu, ja sam im sugerisao kratki test od tri pitanja na kraju kad završavaju svoju priču. Prvo je pitanje koje sebi moraju postaviti – da li sam sve učinio da dobijem i drugu stranu u kontroverznoj priči. Pritom, nije dovoljno samo pozvati nekoga na telefon i, ako se ne javi, onda odustati. Drugo pitanje – ima li u mojoj priči elemenata klevete i, konačno, treće – imam li odbranu/dokaze za svaki od tih navoda kojim se narušava nečiji ugled.

Ako je odgovor pozitivan na svako od ovih pitanja, priča može ići dalje. Ako su odgovori negativni, priču ne treba povući ako ona zaslužuje pažnju. Naprotiv, treba je dopunjavati sve dok ne ispuni zahtjeve dobrog istraživačkog novinarstva.

Više o ovoj temi na linku.

Neke osnovne preporuke

Najčešća zamka u koju upadaju mladi novinari odnosi se na informacije iz crne hronike. Nisu rijetke vijesti, pa ni naslovi, o uhapšenim “kriminalcima”, “lopovima” i “zločincima”. To su i najčešći slučajevi zbog kojih stižu tužbe za klevetu.

Čak ako dobiju i izjavu policije u kojoj postoje takvi navodi, novinar i urednik bi mogli odgovarati za klevetu. Nije posao policije, pogotovo ne medija, da presuđuju prije suda. U takvim slučajevima obavezno je navesti da su u pitanju osumnjičeni (ili optuženi, ukoliko je prije podignuta optužnica) za kriminal, zločin, ili krađu…

Greška je moguća i u slučajevima kad novinari izvještavaju o saobraćajnim udesima i kad žure da objave da je ta i ta osoba odgovorna… Pogrešno je i kad se novinar upusti u istraživanje okolnosti pod kojima se dogodio udes i ispituje svjedoke. Te izjave, pogotovo kad su određene tvrdnje u pitanju (vozio pijan, pod uticajem droge i tome slično) mogu vas takođe dovesti do suda. To je ipak posao policije, tužitelja i suda; nije novinarski.

Uz dozvolu uredništva preuzeto sa Analiziraj.ba

Obrada teksta je redakcijska

(zurnal.info)