Mogwai, Hardcore Will Never Die, But You Will, 2011

Fantastična petorka iz Glazgova nas je na samom početku 2011. godine počastila sa svojim sedmim albumom kojeg su snimali u ljeto 2010. godine u studiju Chem 19 Studios u Hamiltonu, a miksali u studiju The Castle Of Doom.

Podsjetimo, Mogwai su 1995. godine formirali Stuart Braithwaite (el. gitara, vokal), John Cummings (el. gitara, vokal), Barry Burns (el. gitara, piano, sintisajzer, vokal), Dominic Aitchison (bas gitara) i Martin Bulloch (bubnjevi). Veoma odgovorno se može reći da su Mogwai band koji je najviše zaslužan što muzički pravac pod nazivom post-rock uopšte i postoji.

Njihov novi album je klasični post rock uradak u kojem su zastupljeni svi postulati post-rock komponovanja i izvođenja. Prepun je post-rock rifova koji se nadopunjuju konstantnim noise barijerama čineći ga na momente preglasnim i izuzetno čvrstim - koliko god to za post-rock album zvučalo čudno. Nastavljaju koristiti već provjereno dobar metod spajanja dinamičnog zvuka gitara, melodične bas linije i teških distorziranih zvukova i efekata. Post-rock kao muzički pravac je po svojoj osnovi instrumentalna muzika ali se ipak kod Mogwaia zna desiti da koriste tihe vokale, slične šaputanju. U odnosu na prethodni album Hawk Is Howling na kojem su uglavnom koristili zvuk čistih gitara uz povremeno korištenje klavijatura, album Hardcore Will Never Die, But You Will je prepun specifičnih Mogwai inovacija i eksperimentisanja sa zvukom.

Odmah na otvaranju albuma odličan utisak ostavlja prelijepa numera White Noise sa uvodnim dječijim glasovima i klavirskim zvukom koji se tokom pjesme smješta u pozadinu. Prekrasna Mogwai harmonija i divan ritam uz podršku laganih zvučnih efekata daju za rezultat izuzetno emotivnu pjesmu.

Mexican Grand Prix je prva od dvije numere sa albuma na kojima koriste vokale. ako je pjevanje postavljeno kao šaputanje ono ipak zauzima važnu ulogu u samoj pjesmi s obzirom da su sa modulisanim glasom postavili osnovu samoj pjesmi dok je instrumental samo pomoćni izvršitelj. Slijedi noise numera Rano Pano sa distorziranim gitarskim zvukom i odlično ukomponovanim sintisajzerom koji stvara ugođaj plutanja na vodi.

Death Rays ima početni spori ritam koji se lagano ubrzava i na kraju završi sa bučnim i teško slušljivim krajem. Brza i odlična San Pedro podiže ritam, a Letters To The Metro umiruje sa kombiniranjem klavira i sintisajzera. Međutim, teški zvuk se nastavlja sa numerom George Square Thatcher Death Party gdje majstorski odsvirana bas gitara probija i vodi kroz cijelu pjesmu kao lokomotiva tjerajući ostale članove banda da daju sve od sebe. U numeri How To Be A Werewolf vodeću ulogu dobija bubanj, on je predvodnik i kreator svega što se događa u samoj pjesmi. Iako bubanj ima jednoličan ritam tokom cijele numere osjeća se njegova snaga.

Kombinovani kraj albuma se završava prvo sa melanholičnom Too Raging To Cheers koja nas vodi vodi do pjesme You're Lionel Richie koja sa svojim trajanjem od skoro 8,5 minuta u sebi sažima sve ono što može stati u opus škotskih majstora post-rocka.

Nova 2011. je odlično započela albumom Hardcore Will Never Die, But You Will, a za dalje je teško reći. Možemo se samo nadati da će u ovoj godini biti barem približno dobrih albuma kao što je posljednji album grupe Mogwai.

(zurnal.info)