MOHAMED ELBARADEI: Nemamo čega da se bojimo

Potrebno je da novi lideri garantuju prava za sve Egipćane. Potrebno je raspustiti sadašnji parlament, koji ni izbliza ne zastupa interese građana. Potrebno je ukinuti Ustav, koji je postao instrument represije, te ga zamijeniti privremenim Ustavom, tročlanim predsjedničkim savjetom i privremenom vladom nacionalnog jedinstva

U vrijeme kad sam bio mladić, u Kairu, svoja politička ubjeđenja izražavali smo šapatom, ako uopšte, a i to samo pred onima kojima smo zaista vjerovali. Živjeli smo u atmosferi straha i potlačenosti. Otkad pamtim, šokirala me je muka Egipćana koji su se borili za koricu hljeba, krov nad glavom i zdravstvenu zaštitu. Vidio sam iz prve ruke kako siromaštvo i potlačenost uništavaju sistem vrijednosti, dostojanstvo, samopouzdanje i nadu.

Pola stoljeća kasnije, sloboda je u ogromnoj mjeri uskraćena egipatskom narodu. Egipat, zemlja aleksandrijske biblioteke, zemlja dostignuća u medicini, matematici i nauci, kaska za svijetom. Preko 40 posto naših ljudi preživljava s manje od dva dolara na dan. Gotovo je 30 posto nepismenih a Egipat je na spisku nefunkcionalnih država.

Tokom tri desetljeća vladavine Hosnija Mubaraka, egipatsko društvo živjelo je pod drakonskim “zakonom o vanrednom stanju “ koji je uskraćivao građanima osnovna prava, uključujući pravo na udruživanje i okupljanje, te zbog kojeg su zatvarane desetine hiljada političkih disidenata.

Dok su neki zapadni saveznici nazivali ovaj Orwellovski režim „stabilnim“, u stvarnosti je to predstavljalo tempiranu bombu i ambijent za stvaranje radikalizma.

Ali jedan aspekt egipatskog društva promijenio se posljednjih godina. Mladi Egipćani, služeći se internetskim prozorom u svijet, postali su svjesniji od svojih roditelja sloboda i mogućnosti koje im se uskraćuju. Zahvaljujući društvenim mrežama našli su način da komuniciraju i razmjenjuju ideje, preskačući u virtualnom svijetu zabranu slobode okupljanja važeću u stvarnome svijetu.

Posljednjih sedmica svijet svjedoči njihovoj hrabrosti i odlučnosti, ali demokratija im nije pala na pamet 25. januara. Vođeni čvrstom vjerom u demokratske ideale i čežnjom za boljom budućnošću, dugo su pripremali teren za promjene koje su smatrali neizbježnim.

Kap koja je prelila čašu bila je revolucija u Tunisu, odakle je poslata snažna psihološka poruka: Da, možemo (Yes, we can). Ovi mladi lideri budućnost su Egipta. Suviše su inteligentni, suviše svjesni posljedica, suviše umorni od neispunjenih obećanja da bi pristali na išta manje od odlaska starog režima. Zadivljen sam njihovom hrabrošću i odlučnošću.

Mnogi su, osobito na Zapadu, povjerovali u Mubarakovu fantaziju da će demokratski Egipat potonuti u haos ili se pretvoriti u vjersku državu, opozvati krhki mir s Izraelom i postati neprijateljski raspoložen prema Zapadu. Ali narod Egipta – starice s velovima koje su se usudile suprotstaviti tenkovima na Tahrir trgu, razdragana mladost koja je rizikovala živote kako bi okusila novootkrivenu slobodu, nedaju se zavarati tako lako.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici proveli su najveći dio protekle decenije, potrošivši stotine milijardi dolara i izgubivši bezbrojne živote, u vođenju ratova za uspostavljanje demokratije u Iraku i Afganistanu. Sada, kada je mladost Kaira, naoružana samo Facebookom i snagom vlastitih ubjeđenja, izvela milione na ulice u borbi za istinsku egipatsku demokratiju, bilo bi apsurdno nastaviti prešutno podržavati vladavinu režima koji je izgubio povjerenje vlastitih građana.

Egipat neće vječiito čekati na onu karikaturu od lidera koju smo sinoć gledali putem televizije, gluhu za glasove sopstvenog naroda, koja se grčevito drži za vlast koja mu više ne pripada.

Umjesto toga, potrebna je mirna i uređena primopredaja vlasti, kako bi se revolucionarni žar pretvorio u konkretne temelje novog Egipta zasnovanog na slobodi i socijanoj pravdi. Potrebno je da nove vođe garantuju prava za sve Egipćane. Potrebno je raspustiti sadašnji parlament, koji ni izbliza ne zastupa interese građana. Potrebno je ukinuti Ustav, koji je postao instrument represije, te ga zamijeniti privremenim Ustavom, tročlanim predsjedničkim savjetom i privremenom vladom nacionalnog jedinstva.

Predsjednički savjet bi trebalo da uključi predstavnike vojske, koji predstavljaju simbol raspodjele moći neophodan za kontinuitet i stabilnost kritičnog perioda tranzicije. Posao predsjedničkog savjeta i privremene vlade trebalo bi da bude pokretanje procesa koji će od Egipta stvoriti slobodno i demokratsko društvo. To uključuje izradu nacrta demokratskog ustava koji bi se potom ponudio na referendumu, te pripremu za slobodne predsjedničke i parlamentarne izbore koji bi trebalo da se održe za najduže godinu dana.

U osvitu smo novog Egipta. Slobodno i demokratsko društvo, u miru sa sobom i svojim susjedima, biće bastion mira na Bliskom istoku i vrijedan partner u međunarodnim odnosima. Preporod Egipta predstavlja nadu za novo razdoblje u kojem se arapsko društvo, muslimanska kultura i Bliski istok neće gledati kroz prizmu rata i radikalizma, već kao faktori napretka čovječanstva, unaprijeđeni naukom i tehnologijom, obogaćeni kulturnim i umjetničkim različitostima i ujedinjeni univerzalnim vrijednostima koje dijelimo.

Nemamo čega da se bojimo, sem sjenke ugnjetačke prošlosti.

(Mohamed ElBaradei je bivši direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2005. godine)

Preneseno iz New York Timesa, prevela: Aleksandra Bosiočić - Dronjić