MOMČILO KRAJIŠNIK: Organizator najvećeg poslijeratnog srpskog egzodusa

Negdje od ljeta do jeseni 1991. u beogradskoj štampi je korišten termin “drugi srpski grad,” a odnosio se na Sarajevo. I neke sarajevske novine su prenosile taj pojam. Njime se potenciralo kako u Sarajevu živi najviše Srba poslije Beograda. Prema tadašnjem popisu stanovništva, bilo je oko 30 procenata Srba od cjelokupne populacije u Sarajevu.

DRUGI SRPSKI GRAD

Gotovo u isto vrijeme, sarajevski sedmičnik Slobodna Bosna objavljuje članak kojim otkriva tadašnje planove Karadžićevog SDS-a i štabova JNA, o opkoljavanju Sarajeva sa okolnih planina, spominjući da je ukopavanje topova već počelo u jesen 1991, uz najavu da će ti topovi biti upotrebljeni protiv cijelog grada, sa svih strana, ukoliko BiH proglasi samostalnost, na tragu tada već odvojene Slovenije i Hrvatske. Sarajevski čitaoci su bili podijeljeni na one koji su to shvatali ozbiljno i na one koji su mislili da se člankom iz Slobodne Bosne pretjeruje, te da je tako nešto nemoguće. I jedni i drugi su govorili: “Pa zašto bi napadali grad koji je drugi po brojnosti Srba.”

Kako su Karadžićeve trupe tumačile riječ ‘značajan’ ili definiciju “drugi srpski grad” opšte je poznato. Za ovu priču je značajniji jedan od ključnih članova Karadžićeve ekipe, a to je aktuelni slavodobitni povratnik iz Haškog tribunala, Krajišnik Momčilo.

Kada je u decembru 1995. postalo jasno da se opsada Sarajeva treba privesti završetku, Krajišnikova uloga je posebno došla do izražaja. Naime, tada se počelo dešavati ono zbog čega su se neke Sarajlije ponadale da će se njegova haška optužnica proširiti: pored već poznatih optužbi za etničko čišćenje tokom rata usmjereno protiv Bošnjaka i Hrvata, očekivalo se da Krajišnika optuže i za protjerivanje Srba iz okoline Sarajeva. A evo i zašto se tako nešto očekivalo.

Tokom daytonskih pregovora, Slobodan Milošević je odlučio da se ne pegla previše po pitanju Sarajeva. Prisutni svjedoci kažu da je Izetbegoviću i Silajdžiću u lice rekao da im “poklanja” Sarajevo i da su ga zaslužili nakon skoro četiri godine opsade. Milošević je predstavnike SDS-a, Krajišnika, Nikolu Koljevića i Karadžića, otvoreno nazivao budalama, pred svim učesnicima pregovora. Na Miloševićevo odustajanje od Sarajeva, SDS-ovci su reagovali sa negodovanjem, ali najviše Krajišnik. Pretpostavlja se da je jedan od razloga u tome što je Krajišnikova porodična kuća u sarajevskom predgrađu Zabrđe, pored Rajlovca, na sjeverozapadnom prilazu gradu, koje je pripalo Federaciji.

Nakon što je potpisan Daytonski (ne)sporazum, većina čelnika SDS-a su krenuli u javnu kampanju za iseljavanje što većeg broja Srba iz okoline Sarajeva. Odnosilo se to najviše na urbane cjeline bliže okoline grada, koje su skupa sa brdima i planinama činile prsten artiljerijske opsade tokom rata. Znači, ona područja koja su policija i vojska Republike Srpske po dogovoru trebalo da napuste, da bi bila vraćena pod sarajevsku upravu, odnosno federalnu, kako se sada zove.

 
SEOBA GROBNIH PARCELA

Primopredaja tih predgrađa išla je postepeno i u procesu od nekoliko mjeseci. Ilidža, Grbavica, Vraca, Rajlovac, Vogošća, Nedžarići, nisu odjednom reintegrisani, nego jedno po jedno naselje. Krajišnik je svo to vrijeme preko paljanskih medija poručivao lokalnim Srbima da napuste svoje kuće i stanove.

Osim poručivanja, bavio se i prijetnjama kada je shvatio da ima onih koji ne žele da ostave svoj dom. Naravno, nije sve mogao sam, pa se uskoro pojavila neka vrste jurišnika, a zapravo pljačkaša koji su svakog Srbina što odluči ostati nazivali srpskim izdajnikom. U međuvremenu su pljačkali već ispražnjene stanove ili kuće.

Prema porijeklu, srpsko stanovništvo tih predgrađa iz tog perioda, moglo se podijeliti u dvije grupe. Oni koji su starosjedioci, to jest prijeratni stanari tih područja, i oni koji su se uselili tokom rata u prethodno ispražnjena tuđa domaćinstva. Ali prema opredjeljenju i nezahvalnoj poziciji, podijeljeni su u četiri grupe.

Oni koji su željeli ostati bez obzira na promjenu vlasti u naselju, oni koji su odlazili iz straha da ne budu proglašeni izdajicama, i zbog prijetnji od Krajišnika i njegovih poslušnika na terenu, zatim oni koji su htjeli otići iz straha od nove vlasti ili od eventualne odmazde preživjelih povratnika koji su ranije izbjegli ili protjerani, i na kraju oni koji iz deklarisanog prezira i mržnje nisu željeli da žive skupa sa nesrpskim žiteljima.

Ovi potonji su ogrezli u iracionalni fanatizam tako što su iskopavali grobove svoje rodbine, i lijesove odnijeli sa sobom. Nisu se samo na tome zadržali, nego su totalno opljačkali napuštene stanove, neke su i zapalili, a bilo je i postavljenih mina za povratnike, prije same reintegracije nekog od naselja.

SDS-ovci su redovno pozivali sve njih da pređu u RS, da se tamo trajno nasele i da ne ostave ništa za sobom. Tako je Momčilo Krajišnik pokrenuo najveći poslijeratni egzodus Srba u BiH. Oko sto hiljada Srba iz bliže okoline Sarajeva, kako onih koji su tu svakako živjeli i prije, tako i onih koji su tu stigli tokom rata, prešlo je u RS, a poneko u Crnu Goru ili u Srbiju. No, bez obzira na prijetnje i pritiske, znatan broj ih je i ostao u vlastitim kućama nakon reintegracije.

 
GORE OD RATA

U ilidžanskoj ulici Tome Međe, stanovao je pokojni Aco Antanasijević (preminuo 1998. od srca). On je kao prijeratni stanovnik Ilidže, skupa sa svojom suprugom dočekao svoje stare komšije.

O Krajišnikovim metodama protjerivanja lokalnih Srba, rekao im je:

Zadnja četiri dana uoči reintegracije Ilidže su nam bila gora nego čitav rat. Svako malo su nas pitali ovi bivši sustanari da idemo sa njima, u kamionu ili traktorom, a mi smo lagali da čekamo sina da dođe po nas kolima. Onda smo se zaključali u stan, gasili svjetla, stišavali televizor da misle kako smo otišli.

Antanasijević je rekao kako su ih pojedinci provalili da žele ostati u svom stanu, pa su im po ulaznim vratima i po čitavom haustoru ispisali uvredljive grafite sa morbidnim porukama. Njegova supruga je probala da spriječi spaljivanje zgrade ilidžanske osnovne škole, tako što je pozvala patrolu Unprofora, ali bez uspjeha. UN vojnici su joj rekli da ne smiju dirati djecu. To su shvatili i podmetači požara, zato su dali desetogodišnjoj djeci kanistere sa gorivom, upaljače i objašnjenje kako da spale svoju školu.

Sprat iznad Antanasijevića, za vrijeme rata je stanovao izvjesni Mirko Antelj iz Nevesinja. On se 1992. uselio u tuđi stan. Aco je rekao da je on bio srpski policajac. Uoči primopredaje Ilidže otišao je, pretpostavlja se, nazad u Nevesinje, prethodno ponijevši bukvalno sve što je mogao iz tog stana, što je bio obrazac i za ostale koji su odlazili. Aco je tada objasnio:

Tih nekoliko dana pred njihov odlazak, zgrada je odjekivala od udaraca macolama, krampama, pajserima. Odvaljivali su wc šolje, kade, bojlere, prozore, strujne instalacije. Stanovi su poslije izgledali kao oglodani, ne samo napušteni.

Nakon reintegracije svih naselja i formalnog završetka opsade Sarajeva, nova policija je imala i novi problem. Sada su drugi pljačkaši krenuli da dovrše ono što prethodni nisu. Dok je policija obezbjeđivala stanove i kuće na Ilidži ili na Grbavici, oni su obišli malo širu okolinu grada. Među njima je bilo sitnih sarajevskih kriminalaca te bošnjačkih izbjeglica. U nešto daljim prigradskim naseljima Ilijaš i Blažuj, pljačkali su kuće, štale i vikendice Srba koji su napustili taj kraj. Potom su neke od kuća i zapalili.

Sve je to trajalo tokom prve polovine 1996, jer zadnja reintegracija je izršena u martu iste godine. Mediji u RS-u, i tada i kasnije, od toga su pokušali da prave epski prikaz srpskog egzodusa ne spominjući kako je SDS organizovao rastjerivanje naroda kojeg kao zastupa.

Naravno, SDA i bošnjački nacionalisti su iskoristili “uslugu” koju im je napravio Momo Krajišnik, pa su u ispražnjene stanove i kuće uselili jedan broj Srebreničana, kao i izbjeglice iz drugih krajeva BiH. Pored izbjeglica, uselilo se i nešto od nove generacije švercera, poslijeratnih.

PARALELNO SARAJEVO

Neki mediji u RS-u i danas koriste za Sarajevo uzrečicu “drugi srpski grad” naglašavajući kako je to nekad bilo. Par godina poslije rata, Krajišnik je imao skoro fanatičnu opsesiju o izgradnji paralelnog, ekskluzivno srpskog Sarajeva, odmah pored samog Sarajeva. Tamo je htio da naseli one Srbe kojima je naredio da se isele iz vlastitih domova, i tako ponovo stvori ne samo drugi, nego jednog dana možda i “prvi” srpski grad Sarajevo. Pošto to iziskuje, blago rečeno, ogromne finansije, napravljeno je svega nekoliko zgrada.

Ipak, neovisno od Krajišnika, u kasnijim godinama se postepeno razvijalo ono što se danas službeno zove Istočno Sarajevo. Krajišnik se vraća iz Haga kao pobjednik. Nije više toliko važan on sam, koliko ideologija koju je ostavio za sobom, a koja još tinja.

Ostaće nepoznato da li je među masom koja ga je svečano dočekala na Palama, bilo i onih kojima je prijetio friško nakon rata i odredio da budu “srpski izdajnici” ako ne napuste vlastiti dom, po sistemu – ‘ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove’.

Uz dozvolu autora preuzeto s pecanik.net. Oprema teksta je redakcijska

(zurnal.info)