Monstrum iz našeg sokaka

Ima li na Zemlji čovjek koji nije čuo za Andersa Breivika? Tridesetdvogodišnji mladić iz Norveške postao je top tema svih medija u svijetu. A sve donedavno niko ništa nije znao o njemu. Ako postoje stereotipi o Skandinavcima, onda se oni najbolje očituju na Andersovoj vanjštini. Visok, plav, zbunjenog izraza lica. U bukvaru, pod Norvežanin, stajala bi možda njegova slika. Voli sve što vole mladi, kako u Norveškoj, tako u Njemačkoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini... Bavi se bodybuildingom, voli lov, s policijom nije imao problema, radikalni desničar po političkom opredjeljenju. Sve u svemu, običan momak. Još jučer ga vidite kako bakici nosi kese sa pijace, a danas ga gledate na dnevniku.

MANIFEST MRŽNJE

Neupečatljivo Andersovo lice ipak je ovih dana na naslovnim stranicama svih svjetskih novina. Njegove poruke se prepričavaju po kafana, analiziraju po političkim plenumima, seciraju u psihijatrijskim seansama.

Pod moralni mikroskop stavljeni su i najsitniji detalji iz Breivikovog, saznat ćemo, sadržajnog života. Sve znamo: s kim se družio, da li su mu u školi navlačili gaće preko ušiju, gdje je radio, šta je ručao, ko mu je bila ljubavnik/ca, da li je imao redovan seks... Možda i ne znamo kako izgleda komšija sprat ispod nas, mada nas dijeli tek 15 centimetara betonske ploče, ali zato vrlo rado čeprkamo po političkoj prošlosti nekog tamo, udaljenog hiljadama kilometara odavde. Bez daha gutamo hiljadu i po stranica težak Breivikov Manifest. Da bismo na kraju shvatili kako tu nema ništa što već nismo čuli.

Zašto su nam toliko bitni andersi? Možda zato što nam izgledaju kao dečki iz ulice, još jedan bubuljičavi momak koga kroz život vodi mržnja. Ali šta s tim? Demokratija je. Mržnja nije zabranjena.

Šta je sporno kad neko kaže da je islam ideologija mržnje, da je “isti kao nacizam i marksizam”. Da li je on možda kriv što je zbunjen? Nije momku jasno to da “ako je većina muslimana umjerena, da li to znači da trebamo tolerirati umjerene naciste?” I, šta, zato ga sada trebamo osuđivati?!

Moglo se isto tako čuti i “kako ne treba vjerovati muslimanima”. Pa OK, gdje to piše da se muslimanima mora vjerovati?

NEMUSLIMANSKI ENTITET

Kaže Anders kako “ogroman dio muslimana mrzi Evropljane i žele uništiti Evropu multikulturalizmom”. A, čujte, čovjek vjeruje da je “multikulturalizam protivevropska ideologija mržnje stvorena kako bi uništila evropsku kulturu - tradicije, identitet, kršćanstvo i nacionalni suverenitet”. Da li ga zbog toga sada treba osuđivati, kazniti? Pa, dajte, molim vas. Pa i djeca u osnovnoj školi “Srbija” na Palama znaju kako je “i Angela Merkel rekla da je multikulturalizam propao projekat”.

U čemu je problem ako neko smatra kako treba organizirati zone oslobođene od muslimana, takozvane no-islamic zone? Ko ne želi živjeti sa muslimanima, neka napravi svoj entitet, baš kao što to preporučuje Breivik: “U tim se zonama nemuslimani mogu zabavljati, izražavati slobodno u religioznom smislu, kulturnom i seksualnom smislu, bez izravne prijetnje da će biti fizički ili psihički napadnuti od muslimana.” Za Breivika je civilizacijsko rješenje stvaranje entiteta za nemuslimane, u kojem neće biti muslimana jer “svaki umjereni musliman kojem nemusliman, naprimjer, ne dozvoli ulazak u klub (čitaj: vlast, sud, biznis, društvo...) može postati konzervativan”.

Pa šta treba? Da možda ne mislite kako treba dozvoliti da mu sutra sudi sudija musliman?!

Teško je s muslimanima, evo, naprimjer, u Bosni i Hercegovini, tamo “ Bošnjaci žele ostvariti dominaciju nad Srbima i Hrvatima”. Onaj ko to nije doživio ne zna kako je to kada “hiljade muslimana godišnje dolazi u Norvešku”. Breivik je smatrao kako to “samoubojstvo mora biti zaustavljeno”. Šta treba, da budemo kao Libanon? Anders upravo navodi primjer kako je “u Libanonu 1911. godine živjelo 90 posto kršćana, a danas ondje živi 75 posto muslimana. U Oslu živi između 20 i 25 posto muslimana, a u Marseilleu 38 posto. Na Kosovu je živjelo 40 posto muslimana, a 2008. godine je taj postotak narastao na 93 posto”. Ili uzmimo naprimjer Sarajevo, koje je “96 posto muslimansko-bošnjački grad”, i kao takav “ne može biti glavni grad, niti u političkom, niti u nekom drugom smislu”.

SRPSKA BRAĆA

Breivik je, opet kažu, navodno bio jako uzrujan zbog NATO-vog bombardiranja Srbije, te je zapisao da su “pogrešno napadana naša srpska braća koja su htjela istjerati islam”. U čemu je problem, pa momak je samo vjerovao kako je “za nas bitno da Srbija bude jaka"...

Onda, jednog dana, mirni dečko iz susjedstva napravi belaj. Mi se čudimo, pokazujemo prema ekranu: “Pa, to je onaj..., ma, znaš..., onaj...”

Kao, ko bi rek'o. Iako je godinama Anders najavljivao horor. Zabadao prst u oko svima okolo. Bio je pokretno upozorenje. Kao hodajući saobraćajni znak koji pokazuje da svi putevi vode prema Utoji, otoku strave u norveškom arhipelagu. Nakon što je aktivirao eksploziv u centru Osla, lagano se odvezao do okupljališta mladih laburista i hladno, uz osmjeh, pobio sedamdesetak ljudi. Da, baš onaj dečko iz susjedstva. Neko koga poznajemo. Danas ga vidimo kako bere jabuke, a već sutra je na dnevniku.

Dok zagovaraju fašizam andersi nikom nisu važni. Jer, zaboga, nikad ne znaš ko se iza tih izjava krije. Da li je to samo zbunjeni dečko iz ulice ili možda predsjednik entiteta? Ko će ga znati!? Baš kao i u ovom tekstu.

Ali je prešao sa riječi na djela. On je sada monstrum, a drugi koji isto govore, i misle, oni kao nisu. Možda čekamo da pređu sa riječi na djela?

(zurnal.info)