Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.
Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.
Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?
Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.
Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?
- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.
Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?
- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.
Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?
- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.
Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?
- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.
Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?
- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.
Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?
- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.
(zurnal.info)
VUNENY & IDEM, datumi turneje:
16 Oct 2009 22:00
Gala Hala Ljubljana
17 Oct 2009 22:00
Regenerator Zabok
20 Oct 2009 22:00
tba Banja Luka
21 Oct 2009 22:00
tba Tuzla
22 Oct 2009 22:00
Kocka Split
23 Oct 2009 22:00
OKC Abrasevic Mostar
24 Oct 2009 22:00
Teatar Doma Mladih Sarajevo
">U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.
Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.
Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.
Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.
Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?
Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.
Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?
- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.
Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?
- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.
Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?
- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.
Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?
- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.
Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?
- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.
Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?
- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.
(zurnal.info)
VUNENY & IDEM, datumi turneje:
16 Oct 2009 22:00
Gala Hala Ljubljana
17 Oct 2009 22:00
Regenerator Zabok
20 Oct 2009 22:00
tba Banja Luka
21 Oct 2009 22:00
tba Tuzla
22 Oct 2009 22:00
Kocka Split
23 Oct 2009 22:00
OKC Abrasevic Mostar
24 Oct 2009 22:00
Teatar Doma Mladih Sarajevo
">U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.
Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.
Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.
Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.
Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?
Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.
Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?
- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.
Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?
- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.
Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?
- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.
Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?
- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.
Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?
- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.
Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?
- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.
(zurnal.info)
VUNENY & IDEM, datumi turneje:
16 Oct 2009 22:00
Gala Hala Ljubljana
17 Oct 2009 22:00
Regenerator Zabok
20 Oct 2009 22:00
tba Banja Luka
21 Oct 2009 22:00
tba Tuzla
22 Oct 2009 22:00
Kocka Split
23 Oct 2009 22:00
OKC Abrasevic Mostar
24 Oct 2009 22:00
Teatar Doma Mladih Sarajevo
">