Mostarska noć dugih sprejeva

Prvo je, u noći sa subote na nedjelju, grafitima išaran spomenik borcima poginulim 1992. godine u Liska ulici. Noć nakon toga, po principu pamti pa vrati, išarani su spomenici na Rondou i to redom: spomenik hrvatskim braniteljima, kip Marka Marulića i kip Katarine Kosače. U Liska ulici spomen ploča je fasovala svastiku, a na Rondou su spomenici zaradili petokrake.

BUDUĆNOST ZA ZABRINUTI SE

Budući su grafiti sredstvo, kojima se za iskazivanje svojih političkih, navijačkih i inih ubjeđenja koristi uglavnom omladina dolazimo do poražavajuće činjenice da se trebamo panično plašiti za budućnost.

Ukoliko ove spomenike očistimo od ideoloških, nacionalnih i drugih kategorija, jasno je da ti spomenici odaju poštovanje nečijem bratu, sinu, ocu, majci, sestri, koji su poginuli u potpuo apsurdnom ratu.

Osnovna pristojnost kaže da bol preživjelih treba poštovati. Majka zavijena u crno je netko čiju bismo bol trebali poštovati bez obzira koju uniformu je nosio njezin sin. Povijesne istine ne treba prebijati preko njihovih leđa. Leđa su im i bez toga dovoljno modra od povijesti. Međutim, nevaspitana bagra bez ikakvih skrupula ponižava i gazi tuđu bol. Zbog toga me od budućnosti hvata panika.

Grafite su šarali isti oni, koji u internetskim komentarima pljuju po imenima ljudi čije se spomen ploče nalaze na Partizanskom groblju. Isti oni mozgovi, koji su dovoljno bahati da žrtve Dahaua, Belsena, Jasenovca nazivaju partizanskim šljamom i zločincima.

BASQUIAT NA MOSTARSKI

Kad se očisti od ideoloških, nacionalnih i drugih kategorija, glupost je univerzalna. Ona je jednaka bez obzira na nacionalnu pripadnost glupana. Na koncu, ispada da nam je ona rijetka konstantna poveznica, koja govori u prilog tome da smo svi jednaki. Srž bratstva naših naroda leži u gluposti. A krivnja pada koliko na klince toliko i na njihove roditelje, koji ih nisu naučili poštovanju i nisu im objasnili da kad pljuneš tuđu bol zbog svoje boli, pljuvačka postaje bumerang i hračak se, na koncu, zalijepi tebi na facu. Osim roditelja, krivnja pada na obrazovni sustav pa se kao kancer širi na čitavo društvo. Realno gledano, ovakav vandalizam nije produkt nekolicine objesnih maloumnika, maloljetnika i svega što počinje sa malo. To je produkt društva u cjelini. Da su glupost i bahatost nekakva roba, izvozni bilans BH gospodarstva rapidno bi porastao.

Prošli tjedan dio mostarskog Gradskog vijeća htio je slaviti dan oslobođenja Mostara. Drugi dio je htio obilježiti dan u kojem su pobijeni širokobriješki fratri. Ista je to situacija kao i ova sa grafitima. Rezultat takvog stanja je to da zvanično ništa nije obilježeno. Zbog toga gospodi predlažem da svake godine, 14.02. slave Valentinovo. Neka zakažu svečanu sjednicu na kojoj će jedni drugima donijeti cvijeće i “aj lov praline” i nek' se, nakon toga, lijepo jebu.

(zurnal.info)