MUNIR ALIBABIĆ MUNJA: Otkud Šćepan Mali na Alipašinom polju

Uvod u ovogodišnju predizbornu kampanju bio je obilježen višemjesečnom medijskom halabukom u dnevnim novinama i odjecima na nju u drugim medijima, a glavne optužbe obje strane ticale su se toga ko je radio ili još uvijek radi za KOS. Svu aktuelnost te teme potvrđuje i pojava druge knjige Munira Alibabića Munje, koja se takođe, ali na jedan seriozniji način, bavi istim problemima, i to bez dnevnopolitičkih zloupotreba. Očito su mnoge stvari koje se tiču prethodnih nekoliko decenija još ostale nedorečene.

SVI PIŠU MEMOARE

A nije da se ne piše. Brojne police biblioteka i knjižara zauzima novija memoarska literatura o zbivanjima na prostorima bivše SFRJ vezanim za ratove kojima je obilježena disolucija te zemlje. U svim novostvorenim državama objavljeno je barem po nekoliko vrlo značajnih knjiga čiji su autori bili neki od ključnih aktera u predratno, ratno i poratno doba. Sjetimo se, svi stranci koji su imali bitnu ulogu u dešavanjima u Bosni i Hercegovini, čim su napustili dužnost napisali su memoare i tek onda krenuli dalje (R. Owen, C. Bildt, R. Holbrooke, P. Ashdown, F. Hartman, C. del Ponte...).

Ni Bosna i Hercegovina ne zaostaje za tim trendom, ali ipak sa jednom bitnom razlikom – ovdje su mnogi ljudi i otišli sa političke scene, a da nisu podnijeli odgovarajući izvještaj javnosti. Sigurni smo da bi bilo vrlo zanimljivo (i ljekovito!) pročitati takvo svjedočenje, recimo, od Rusmira Mahmutćehajića za period u kome je on bio jedan od ključnih ljudi Vlade RBiH, pa Zlatka Lagumdžije (do ranjavanja u ratu), Ejupa Ganića (do nesreće u Hercegovini), Harisa Silajdžića (do ostavke u julu 1995.), zatim Nijaza Durakovića, Emine Kečo...

Možda jedini pravi izuzetak od ove svojevrsne zavjere šutnje od strane bh. političkih i drugih važnih čelnika jeste Munir Alibabić Munja, koji se nedavno oglasio svojom drugom knjigom svjedočenja o posljednjih tridesetak burnih godina. Prvu knjigu Bosna u kandžama KOS-a objavio je 1996. i u njoj je raskrinkao ulogu pomenute službe u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Već se u toj knjizi moglo naslutiti da je KOS mnogo prisutniji u BiH nego što to i najveći pesimisti misle. Zato se ova druga knjiga, sa znakovitim naslovom (Deda, Dedo i Babo Bosnu kosili), više i ne bavi dokazivanjem (sve)prisustva KOS-a, nego je prije svega katalog razmjera štete koju je ovoj državi i narodu počinio, ali i udjela u svemu tome domaćih „patriotskih“ snaga.

Ukratko, „osnovni motiv i cilj bavljenja ovom temom iz naslova je autorov pokušaj da bar u nekim segmentima doprinese rasvjetljavanju kontinuiteta djelovanja KOS-a na našim prostorima, sagledavanja njegove sprege sa centrima političke moći i vođama i liderima“ političkih naci-pokreta...

NADIMCI UMJESTO IMENA

Knjiga je strukturirana kao zbirka velikog broja manjih poglavlja, koje povezuju zajednička hronologija i manje-više isti akteri. Već iz naslova se vidi da autor preferira upotrebu nadimaka umjesto pravih imena, što on u predgovoru naziva pseudonimizacijom, aludirajući i time na manir svake obavještajne zajednice da svojim operativcima, saradnicima i istaknutim akterima daje novo, prepoznatljivo ime. Međutim, većinu identiteta koji se kriju pod Munjinim nadimcima nije teško odgonetnuti, a mi ćemo ovdje otkriti ko je prvi u naslovu knjige – riječ je o Dobrici Ćosiću. U knjizi ćete saznati ko je tom Dedi tepao riječima: „Ti si moj oslobodilac!“

Ovo Alibabićevo djelo dodiruje puno izuzetno zanimljivih pitanja, a mi u preporuci navodimo sljedeće: šta je iz Pariza nudio režiser Nemanja direktoru RTV Beograd u februaru 1992; o čemu su Dedo i Beli razgovarali u Lukavici, 2. maja 1992; ko je početkom 1994. godine, nakon otvaranja plavih puteva, postavio barikade i to u Predsjedništvu BiH; ko je Lažni Car Šćepan Mali i otkud on na Alipašinom polju u ljeto 1991. godine; po čijem je nalogu Riki čuvao Zulfikarpašićevu vilu u Cirihu...

Na kraju, prava je šteta što rukopis ove knjige nije prošao ni minimalno redaktorsko-lektorsko umivanje, što bi ovo djelo učinilo još efektnijim. Nažalost, bh. izdavaštvo je u tako lošem stanju da autori skoro da nemaju kome ponuditi rukopis, a kamoli da očekuju pristojnu obradu knjige.

(zurnal.info)

.