U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice
Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, PaulSimonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu.
Prije nekoliko godina čuo sam da je Peter Hook (Joy Division, New Order) okupio super bass grupu, zajedno sa Gary Mani Mounfildom (Stone Roses, Primal Scream) i Andy Rourkeom (The Smiths). Činjenica da su u grupi Freebassčak dvojica s moje listezvučala mi je toliko senzacionalno da prelazi u kič nalik Četiri Asa ili ovoj zadnjoj Staloneovoj regrutaciji akcijskih zvijezda. Peter Hook je u intervjuu za NME iz 2005. godine rekao da je ideja nastala nakon jedne pijane noći, kada su on I Mani razgovarali koliko ih nerviraju dugačke pauze u radu matičnih bendova. Tada je Hook objasnio da su u novoj grupi pažljivo rasporedili dionice – Mani bi svirao duboke dijelove, Andy bi se zadržavao u sredini pjesme, a on bi svirao visoke dijelove. To što godinama nje bilo prave audio potvrde govorilo mi je da Mani i Hook loše podnose alkohol. Ipak su to ljudi u godinama.
A, onda, ove godine, evo nam prvo maksi singla Two Worlds Collide, a onda i čitavog albuma It's A Beautiful Life. Oba albuma ponuđena su prvo u obliku digitalnog downloada, a odnedavno ih zainteresirani mogu nabaviti i u čvrstom izdanju.
Odmah da kažemo, Two Worlds Collide je izvrstan EP, nema tu slabe pjesme, sve su snimljene s čujnim merakom. Vokali su podijeljeni između Petera Hooka, Tima Burgessa iz Charlatanesa, britanske post punk legende Petea Wyliea I legendarnog dilera hašiša Howarda Marksa.
Hook odavno nije imao tako dobru dionicu kao u You Dont Know (This About Me), Live Tomorrow You Go Down je starinska electro vožnja kakvu Primal Scream nisu imali od XTRMNTR, The Milky Way Is Our Playground vraća nas u najbolje dane Stone Roses inspiracije, a Dark Starr je clapping/yeah euforija s ljutom Marksovom recitacijom. Nadam se da je ovo jasno, jer ja bolje nahvalit ne znam.
S albumom It's A Beautiful Life imam manjih problema, jer me nervira angažirani vokal Gary Briggs iz benda Haven. Nisam upoznat s radom njegove matične firme, a sumnjam da ću ikada, jer gospodin prečesto sebi dozvoljava ispade Simple Minds afektacije. Ipak nije uspio pokvariti Lady Violence, Stalingrad, She Said a poseban je užitak pratiti realizaciju pomenute Hookove rapodjele poslova u pjesmi Wolrd Won't Wait.
Dok mi uživamo u Freebassu stiže vijest da je bend napustio Andy Rourke. Nema veze, nije ni bio na mojoj listi.
(zurnal.info)
">U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice
Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, PaulSimonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu.
Prije nekoliko godina čuo sam da je Peter Hook (Joy Division, New Order) okupio super bass grupu, zajedno sa Gary Mani Mounfildom (Stone Roses, Primal Scream) i Andy Rourkeom (The Smiths). Činjenica da su u grupi Freebassčak dvojica s moje listezvučala mi je toliko senzacionalno da prelazi u kič nalik Četiri Asa ili ovoj zadnjoj Staloneovoj regrutaciji akcijskih zvijezda. Peter Hook je u intervjuu za NME iz 2005. godine rekao da je ideja nastala nakon jedne pijane noći, kada su on I Mani razgovarali koliko ih nerviraju dugačke pauze u radu matičnih bendova. Tada je Hook objasnio da su u novoj grupi pažljivo rasporedili dionice – Mani bi svirao duboke dijelove, Andy bi se zadržavao u sredini pjesme, a on bi svirao visoke dijelove. To što godinama nje bilo prave audio potvrde govorilo mi je da Mani i Hook loše podnose alkohol. Ipak su to ljudi u godinama.
A, onda, ove godine, evo nam prvo maksi singla Two Worlds Collide, a onda i čitavog albuma It's A Beautiful Life. Oba albuma ponuđena su prvo u obliku digitalnog downloada, a odnedavno ih zainteresirani mogu nabaviti i u čvrstom izdanju.
Odmah da kažemo, Two Worlds Collide je izvrstan EP, nema tu slabe pjesme, sve su snimljene s čujnim merakom. Vokali su podijeljeni između Petera Hooka, Tima Burgessa iz Charlatanesa, britanske post punk legende Petea Wyliea I legendarnog dilera hašiša Howarda Marksa.
Hook odavno nije imao tako dobru dionicu kao u You Dont Know (This About Me), Live Tomorrow You Go Down je starinska electro vožnja kakvu Primal Scream nisu imali od XTRMNTR, The Milky Way Is Our Playground vraća nas u najbolje dane Stone Roses inspiracije, a Dark Starr je clapping/yeah euforija s ljutom Marksovom recitacijom. Nadam se da je ovo jasno, jer ja bolje nahvalit ne znam.
S albumom It's A Beautiful Life imam manjih problema, jer me nervira angažirani vokal Gary Briggs iz benda Haven. Nisam upoznat s radom njegove matične firme, a sumnjam da ću ikada, jer gospodin prečesto sebi dozvoljava ispade Simple Minds afektacije. Ipak nije uspio pokvariti Lady Violence, Stalingrad, She Said a poseban je užitak pratiti realizaciju pomenute Hookove rapodjele poslova u pjesmi Wolrd Won't Wait.
Dok mi uživamo u Freebassu stiže vijest da je bend napustio Andy Rourke. Nema veze, nije ni bio na mojoj listi.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
MUZIKA: Freebass, Two Worlds Collide
U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice
Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, PaulSimonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu.
Prije nekoliko godina čuo sam da je Peter Hook (Joy Division, New Order) okupio super bass grupu, zajedno sa Gary Mani Mounfildom (Stone Roses, Primal Scream) i Andy Rourkeom (The Smiths). Činjenica da su u grupi Freebassčak dvojica s moje listezvučala mi je toliko senzacionalno da prelazi u kič nalik Četiri Asa ili ovoj zadnjoj Staloneovoj regrutaciji akcijskih zvijezda. Peter Hook je u intervjuu za NME iz 2005. godine rekao da je ideja nastala nakon jedne pijane noći, kada su on I Mani razgovarali koliko ih nerviraju dugačke pauze u radu matičnih bendova. Tada je Hook objasnio da su u novoj grupi pažljivo rasporedili dionice – Mani bi svirao duboke dijelove, Andy bi se zadržavao u sredini pjesme, a on bi svirao visoke dijelove. To što godinama nje bilo prave audio potvrde govorilo mi je da Mani i Hook loše podnose alkohol. Ipak su to ljudi u godinama.
A, onda, ove godine, evo nam prvo maksi singla Two Worlds Collide, a onda i čitavog albuma It's A Beautiful Life. Oba albuma ponuđena su prvo u obliku digitalnog downloada, a odnedavno ih zainteresirani mogu nabaviti i u čvrstom izdanju.
Odmah da kažemo, Two Worlds Collide je izvrstan EP, nema tu slabe pjesme, sve su snimljene s čujnim merakom. Vokali su podijeljeni između Petera Hooka, Tima Burgessa iz Charlatanesa, britanske post punk legende Petea Wyliea I legendarnog dilera hašiša Howarda Marksa.
Hook odavno nije imao tako dobru dionicu kao u You Dont Know (This About Me), Live Tomorrow You Go Down je starinska electro vožnja kakvu Primal Scream nisu imali od XTRMNTR, The Milky Way Is Our Playground vraća nas u najbolje dane Stone Roses inspiracije, a Dark Starr je clapping/yeah euforija s ljutom Marksovom recitacijom. Nadam se da je ovo jasno, jer ja bolje nahvalit ne znam.
S albumom It's A Beautiful Life imam manjih problema, jer me nervira angažirani vokal Gary Briggs iz benda Haven. Nisam upoznat s radom njegove matične firme, a sumnjam da ću ikada, jer gospodin prečesto sebi dozvoljava ispade Simple Minds afektacije. Ipak nije uspio pokvariti Lady Violence, Stalingrad, She Said a poseban je užitak pratiti realizaciju pomenute Hookove rapodjele poslova u pjesmi Wolrd Won't Wait.
Dok mi uživamo u Freebassu stiže vijest da je bend napustio Andy Rourke. Nema veze, nije ni bio na mojoj listi.
(zurnal.info)
selvedin avdić
U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice
Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, Paul Simonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu. 
