Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.
Priča o Killing Joke počinje u kasnim sedamdesetim kada se udružuju Jaz Coleman (vokal, klavijature), Paul Ferguson (bubnjevi), Martin Youth Glover (bas) i Kevin Geordie Walker (gitara) i odlaze na Notthing Hill Gate gdje snimaju svoj prvi EP «Turn to Red» (1979) sa novcem koji je Coleman pozajmio od svoje djevojke. Od tada kontinuirano objavljuju albume skoro godinu za godinu s malom pauzom u drugoj polovini devedestih. Međutim sve i nije baš teklo po planu u samom bandu. Nakon albuma Fire Dances (1983) nastaju problemi da bi band 1986. godine napustio Ferguson1986. Ove godine objavili su svoj novi album pod nazivom Absolute Dissent u originalnoj postavi. Za album se može reći da ne odudara previše od posljednja dva albuma, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači. S ovim albumom Killing Joke je konačno raskrstio sa dalekom prošlošću i plivanjem u vodama mnogobrojnih muzičkih stilova. Na albumu se nalazi 12 numera. Prva Absolute Dissent nam odmah pokazuje da će i na ovom albumu biti podosta horora. Koriste kombinaciju metala i industri rocka uz poznati Colemanov glas koji se kreće po samom rubu puknuća. Ludački ritam i sumanuti bubnjevi već na početku preslušavanja pripremaju na daljnju torturu, s obzirom da pjesma za pjesmom samo melju sve pred sobom ne štedeći ništa pred sobom. Minutaža većine pjesama je veća od 5 minuta što je zaista fantastično s obzirom na sav bijes i energiju koju proizvode Killing Joke što treba održati u pjesmama takvog ritma i snage. To horor ludilo se nastavlja i sa trećom numerom pod nazivom “Fresh Fever From The Skies” gdje uspješno kombinuju punk i industrijal a osnovnu snagu daju Fergusoni Coleman. Potom slijedi numera “In Excelsis” koja malo spušta ritam i “European Super State” koja zalazi u vode elektro synth popa i dosta odstupa od čitavog albuma.
Međutim, bura se nastavlja sa odličnom pjesmom “This World Hell”, slijede nešto pitomija “Endgame” dok “The Raven King” ponovo pliva vodama new wavea. Coleman napokon uzima mali predah i pjesmu svodi na granice normalnog vokala ne dovodeći u opasnost naš slušni sistem. “Honour The Fire” nastavlja u istom ritmu kao i prethodna numera sa donekle plesnim ritmom i čvrstim gitarskim dionicama. Potom se sve nastavlja kao i na početku - klasična industrial numera pod nazivom “Depth charge” , indie rockerska “Here Comes The Singularity”, a za kraj su ostavili plesnu, naravno na način svojstven Killking Jokeu, “Ghost Of Ladbroke Grove”.
(zurnal.info)
">Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.
Priča o Killing Joke počinje u kasnim sedamdesetim kada se udružuju Jaz Coleman (vokal, klavijature), Paul Ferguson (bubnjevi), Martin Youth Glover (bas) i Kevin Geordie Walker (gitara) i odlaze na Notthing Hill Gate gdje snimaju svoj prvi EP «Turn to Red» (1979) sa novcem koji je Coleman pozajmio od svoje djevojke. Od tada kontinuirano objavljuju albume skoro godinu za godinu s malom pauzom u drugoj polovini devedestih. Međutim sve i nije baš teklo po planu u samom bandu. Nakon albuma Fire Dances (1983) nastaju problemi da bi band 1986. godine napustio Ferguson1986. Ove godine objavili su svoj novi album pod nazivom Absolute Dissent u originalnoj postavi. Za album se može reći da ne odudara previše od posljednja dva albuma, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači. S ovim albumom Killing Joke je konačno raskrstio sa dalekom prošlošću i plivanjem u vodama mnogobrojnih muzičkih stilova. Na albumu se nalazi 12 numera. Prva Absolute Dissent nam odmah pokazuje da će i na ovom albumu biti podosta horora. Koriste kombinaciju metala i industri rocka uz poznati Colemanov glas koji se kreće po samom rubu puknuća. Ludački ritam i sumanuti bubnjevi već na početku preslušavanja pripremaju na daljnju torturu, s obzirom da pjesma za pjesmom samo melju sve pred sobom ne štedeći ništa pred sobom. Minutaža većine pjesama je veća od 5 minuta što je zaista fantastično s obzirom na sav bijes i energiju koju proizvode Killing Joke što treba održati u pjesmama takvog ritma i snage. To horor ludilo se nastavlja i sa trećom numerom pod nazivom “Fresh Fever From The Skies” gdje uspješno kombinuju punk i industrijal a osnovnu snagu daju Fergusoni Coleman. Potom slijedi numera “In Excelsis” koja malo spušta ritam i “European Super State” koja zalazi u vode elektro synth popa i dosta odstupa od čitavog albuma.
Međutim, bura se nastavlja sa odličnom pjesmom “This World Hell”, slijede nešto pitomija “Endgame” dok “The Raven King” ponovo pliva vodama new wavea. Coleman napokon uzima mali predah i pjesmu svodi na granice normalnog vokala ne dovodeći u opasnost naš slušni sistem. “Honour The Fire” nastavlja u istom ritmu kao i prethodna numera sa donekle plesnim ritmom i čvrstim gitarskim dionicama. Potom se sve nastavlja kao i na početku - klasična industrial numera pod nazivom “Depth charge” , indie rockerska “Here Comes The Singularity”, a za kraj su ostavili plesnu, naravno na način svojstven Killking Jokeu, “Ghost Of Ladbroke Grove”.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
MUZIKA: Killing Joke, Absolute Dissent, 2010
Album ne odudara previše od posljednja dva, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači
Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.
Priča o Killing Joke počinje u kasnim sedamdesetim kada se udružuju Jaz Coleman (vokal, klavijature), Paul Ferguson (bubnjevi), Martin Youth Glover (bas) i Kevin Geordie Walker (gitara) i odlaze na Notthing Hill Gate gdje snimaju svoj prvi EP «Turn to Red» (1979) sa novcem koji je Coleman pozajmio od svoje djevojke. Od tada kontinuirano objavljuju albume skoro godinu za godinu s malom pauzom u drugoj polovini devedestih. Međutim sve i nije baš teklo po planu u samom bandu. Nakon albuma Fire Dances (1983) nastaju problemi da bi band 1986. godine napustio Ferguson1986. Ove godine objavili su svoj novi album pod nazivom Absolute Dissent u originalnoj postavi. Za album se može reći da ne odudara previše od posljednja dva albuma, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači. S ovim albumom Killing Joke je konačno raskrstio sa dalekom prošlošću i plivanjem u vodama mnogobrojnih muzičkih stilova. Na albumu se nalazi 12 numera. Prva Absolute Dissent nam odmah pokazuje da će i na ovom albumu biti podosta horora. Koriste kombinaciju metala i industri rocka uz poznati Colemanov glas koji se kreće po samom rubu puknuća. Ludački ritam i sumanuti bubnjevi već na početku preslušavanja pripremaju na daljnju torturu, s obzirom da pjesma za pjesmom samo melju sve pred sobom ne štedeći ništa pred sobom. Minutaža većine pjesama je veća od 5 minuta što je zaista fantastično s obzirom na sav bijes i energiju koju proizvode Killing Joke što treba održati u pjesmama takvog ritma i snage. To horor ludilo se nastavlja i sa trećom numerom pod nazivom “Fresh Fever From The Skies” gdje uspješno kombinuju punk i industrijal a osnovnu snagu daju Fergusoni Coleman. Potom slijedi numera “In Excelsis” koja malo spušta ritam i “European Super State” koja zalazi u vode elektro synth popa i dosta odstupa od čitavog albuma.
Međutim, bura se nastavlja sa odličnom pjesmom “This World Hell”, slijede nešto pitomija “Endgame” dok “The Raven King” ponovo pliva vodama new wavea. Coleman napokon uzima mali predah i pjesmu svodi na granice normalnog vokala ne dovodeći u opasnost naš slušni sistem. “Honour The Fire” nastavlja u istom ritmu kao i prethodna numera sa donekle plesnim ritmom i čvrstim gitarskim dionicama. Potom se sve nastavlja kao i na početku - klasična industrial numera pod nazivom “Depth charge” , indie rockerska “Here Comes The Singularity”, a za kraj su ostavili plesnu, naravno na način svojstven Killking Jokeu, “Ghost Of Ladbroke Grove”.
(zurnal.info)
denis modri
Album ne odudara previše od posljednja dva, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači
Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.
