Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo.
Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.
Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.
Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.
Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.
Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.
(zurnal.info)
">Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo.
Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.
Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.
Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.
Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
MUZIKA Man Zero,Telemark, 2009
Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo.
Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.
Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.
Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.
Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.
Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.
(zurnal.info)
denis modri
Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo.
Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.
