Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)



"> 

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)



">
:NABOKOV: Skice za remek djelo
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Copy / paste

NABOKOV: Skice za remek djelo

 

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)



NABOKOV: Skice za remek djelo

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri