Nacionalni interesi se brane tržnim centrima i turističkim agencijama

Što sam svo vrijeme pokušavao reći u emisiji, a nisam imao priliku obzirom na uobičajeno političarsko ublehašenje...

Građanke i građani, ne samo ove zemlje, moraju osvijestiti jednu stvar. Naime, politika više ne postoji. Ideologije više ne postoje. Domen politike kakvu smo poznavali u „starom svijetu“ prebačen je iz ruku političkih elita na pleća religijskih zajednica i nevladinog sektora, dok političke elite postoje isključivo kao servis kapitala.

Problem s tom i takvom postavkom svijeta je taj što religijske zajednice i nevladin sektor ne snose apsolutno nikakvu odgovornost za svoje postupke. Jedni su tu da, kao što je nekad činila ideologija, duhovno hrane narod i pružaju mu nadu u bolje sutra. Drugi su tu, pak, da ukazuju na ljudska prava i socijalne probleme u društvu. Sasvim prirodno, uobičajeno je da religijske zajednice pružaju potporu nazovi konzervativnim političkim opcijama, a s druge strane NVO sektor običava agitirati za nazovi lijeve opcije. A stvarna istina je ta da, dok u društvu postoji takva raslojenost, u politici više nema lijevih i desnih opcija. Gotovo je, mi živimo na žižekovskom kraju povijesti i toga bismo svi trebali biti svjesni, a kako nam više ne bi mogli u oči bacati prašinu nacionalnih interesa i ideologije.

NEOBIČNE ODBRANE NACIONALNIH INTERESA

Nismo mi baš toliko mimo svijeta da bi sebi dozvoljavali da nas političarčići ubjede da oni imaju ikakav stvarni utjecaj na realan život. A možda sam ja obična budala i ne mogu shvatiti da se hrvatski nacionalni interesi brane izgradnjom tržnog centra, a bošnjački iznajmljivanjem blagajske tekije privatnoj agenciji. Mislim da ta dva primjera savršeno ilustriraju teze koje sam naveo u prethodnom pasusu.

Privatni kapital je i zapadnim svijetom zavladao tek prije tridesetak godina. Tada su zapadna društva prošla tranziciju kakvu mi danas prolazimo, iako nje, tranzicije dakako, zapravo nema. Taj pojam je puki konstrukt u potpunosti ispražnjen od sadržaja.To je samo jedan besprizorni proces privatizacije svega mogućeg: kulture, obrazovanja, zdravstva, industrije, poljoprivrede itd. Na tim nam područjima uvaljuju još jednu lažnu nadu za bolje sutra. A jedino nam može biti bolje ako čim prije shvatimo te i takve procese i spram njih uspostavimo realan odnos, koji će nas koliko toliko odbraniti makar od potpunog ponižavanja.

Država i političari nam, naprosto, nisu u mogućnosti pomoći. Kad sam im spočitavao ublehašenje činio sam to ne bih li iz njih konačno izvukao istinu. A istina kaže da kulturni, zdravstveni, obrazovni i ini radnici mogu lagano zaboraviti na gradske i državne potpore. Njih će biti sve manje, a doći će i dan kad ih neće više nikako biti.

Evo primjera koji vam to može ilustrirati.

Reaganova administracija u SAD – u i Thachericina u Velikoj Britaniji, našavši se u središtu najveće krize posllije drugog svjetskog rata, odlučili su u potpunosti privatizirati industriju i ostale djelatnosti koje su, do tada, bile pod kontrolom države. Time su, naime, osim jednokratnog punjenja državne blagajne, sebi učinili medvjeđu uslugu. U tom trenutku proizvodni višak, ono što danas nazivamo profitom, prestaje se slivati u državni proračun. Profit, naravno, odlazi u privatne džepove, a državne se administracije, od tog trena, moraju dovijati kako da raspodjele sve manje proračunske prihode. Dovijanje, prirodno, ide u smjeru rezanja dotacija kulturnim institucijama, nakon toga smanjuju se dotacije za obrazovanje itd. U jednom trenutku moralo se dogoditi ono što je bilo neminovno na početku tog procesa: dotacija više nema.

Kultura, obrazovanje, sport prepušteni su u ruke marketingašima, koji onda dijelove privatnog profita pokušavaju pridobiti za potrebe tih djelatnosti.

ČIJI ĆE BITI MOSTAR

Uskoro će i kod nas doći takvo vrijeme. Na čelima muzeja, kazališnih kuća isl. više neće sjediti zaslužni umjetnici već menadžeri sposobni pribaviti dostatna financijska sredstva za funkcioniranje rečenih institucija. Ne morate puno istraživati da biste shvatili te procese ukoliko vam se ne da, dovoljno je da zavirite u briljantnu knjigu „No Logo“ autorice Naomi Klein.

Za sve gore navedeno postoji dobar primjer i u našem najbližem susjedstvu. Takozvana lijeva hrvatska vlada, naime, trenutačno ulazi u proces uvođenja javno privatnog partnerstva u obrazovnom sustavu. Tu su nam odmah jasne dvije činjenice. Prva: Vlada Zorana Milanovića uopće nije lijeva, socijaldemokratska, već je običan liberalni tehnokratski servis. Druga: uvođenje javno privatnog partnerstva u obrazovanje prijelazno je rješenje koje vodi u konačnu potpunu privatizaciju obrazovnog sustava. Pametnom dosta.

Prema tome, Mostar neće nikad biti ni hrvatski, ni bošnjački niti srpski. Takve su odrednice svakako potpuni nonsens. Mostar, BH, a i svi mi skupa bit ćemo u vlasništvu onoga tko donese, kolokvijalno rečeno, lovu na mostarsko sunce. U tome će gospoda iz našeg gradskog vijeća biti samo posrednici, koji će, ovisno o osobnim sposobnostima, od svega toga uzimati zubić. A budžet će puniti jedino porezi, jer, kako rekoh, profit ide u privatni džep. Spas bismo mogli potražiti u norveškom poreznom modelu, ali obzirom tko smo, kakvi smo i kakvu političku elitu imamo, o takvom razvoju događaja ne možemo ni sanjati. Uglavnom, poruka je sljedeća: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, da prostite, najebali ste! Kad je već tako onda ne biste više trebali nasjedati na papazjanija poput nacionalnih i inih interesa.

Kakvo smo društvo i kuda idemo zorno nam govori primjer da je Stara bolnica pretvorena u tržni centar, a 3. Osnovna u Vijećnicu. OK, grade se nove škole, nova bolnica već je izgrađena, ali meni je ovdje bitno simboličko značenje tih gesti. To gospodin Vidović, na moju žalost, nije najbolje shvatio. Mene tu osobno smeta još jedna stvar, a to je da netko bez ikakvog učešća javnosti mijenja emotivnu mapu mog i Vašeg Mostara i vrši direktan atak na ono što ljudi, maleni pod zvijezdama, imaju kao jedini kapital, a to je sjećanje. To su naši stvarni problemi.

PRIJETNJE VRELIM MOSTARSKIM LJETOM

Još je gomila stvari kojih se u emisiji nismo dotaknuli, a osobno smatram da su bitne.

Koliko su današnje države, a naša pogotovo, opet se ispričavam na izrazu, goli kurac pokazuje i nedavni bahati istup efendije Smajkića. U maniri svog velikog šefa, efendija je na sebe preuzeo ulogu erektivnog faktora političkih tenzija u Mostaru toliko uobičajenih za predizborna vremena u Bosni i Hercegovini.

Prijeteći „vrelim mostarskim ljetom“ efendija Smajkić je po tko zna koji put razobličio sav jad i čemer bosanskohercegovačke stvarnosti. Pri tome, ono što je posebno bitno naglasiti, on za otvorene prijetnje sigurnosti građana nikom neće odgovarati. Gdje je tu „država“ da zaštiti svoje građane od prijetnji? Zbog čega nitko od vrlih čuvara nacionalnih i građanskih vrednota nije reagirao?

Odgovor je jednostavan: država je bolikurac, a politikom se isključivo bave efendije, vladike, biskupi i poneki nevladini aktivisti i profesionalni čuvari građanskih sloboda. A svi skupa su oslobođeni bilo kakve odgovornosti za prijetnje, ucjene i druge užase koji se obično događaju pred očima javnosti. Ja i moje kolege novinari, dakako govorim o onima koji se časno bave svojim poslom, u cijelom tom cirkusu imamo tek status profesionalnih baba narikača. No, pri tom se nadamo da ćemo osvjestiti barem mali dio građanstva, onaj koji se, još uvijek, upire biti informiran i kojem je koliko toliko stalo do nekakve pravde i „normalnog“ društva.

ŠTA JE ANTIFAŠIZAM

Neki dan se u Mostaru obilježavao „Dan Europe“. Ukrasna biljka kakva je naš gradonačelnik niti jednom rečenicom nije rekao zbog čega se „Dan Europe“ obilježava baš 9. svibnja. A to je, trenutno, još uvijek jedino civilizacijsko naslijeđe koje dijelimo sa tzv. razvijenim dijelom Europe. Mislim da nam je svima jasno zbog čega gospodin Bešlić nije rekao da „Dan Europe“ predstavlja dan pobjede nad fašizmom. Bojim se da njega i stranačke mu partnere antifašizam iritira te da boluju od neke vrste alergije kad se pomene navedena riječ. Oni, naprosto, budalasto povezuju antifašizam sa komunizmom, a oni jedno s drugim nemaju nikakve veze, jednako kao što ni kapitalizam nije ispravno povezivati niti s fašizmom niti s antifašizmom.

Antifašizam nije ideologija, nije to nikakav sustav propisanih pravila i ideja. Antifašizam je slobodno ljudsko uvjerenje koje kaže da na svijetu ne smije biti diskriminacije po bilo kom osnovu te da su svi ljudi jednaki i slobodni. Antifašizam je borba protiv tiranije jednog čovjeka nad drugim ili jednog kolektiviteta nad drugim. Ne znam što u tome smeta našeg gradonačelnika pa se gadi istaknuti naše antifašističko naslijeđe kao, trenutno, jedinu vrijednost koju dijelimo s ostatkom civiliziranog svijeta?

Svega toga, a i gomile drugih stvari, nismo se ni dotakli u pomenutoj emisiji, a, po mom sudu, trebali smo. Ovako su gledatelji imali priliku svjedočiti uobičajenim stranačkim prepucavanjima i mojim i pokušajima kolege Kajtaza da priču usmjerimo ka suštini. No, pokušavati navesti političare da kažu istinu potpuno je uzaludno. To vam je nalik pokušaju babe da postane deda s tim da je i to s današnjom medicinom vrlo jednostavna stvar. Današnje stranke su, ionako, obični zavodi za zapošljavanjei društva sa izrazito ograničenom odgovornošću. A naša bliska nesretna povijest omogućava im da nas zamajavaju i plaše. Ej, gadovi našu krv i žrtve koriste kao monetu kojom nas manipuliraju!

ISTINA OSLOBAĐA

U svemu ovome obični građani cijelog svijeta su, kako je to u svojoj posljednjoj kolumni primijetio Ahmed Burić, sasvim suvišni i nebitni, gotovo smetnja kao nekakva muha zunzara koja vam prekida popodnevni drijemež u ljetnom popodnevu. Isto kako su čelnici mostarske Islamske zajednice rentali blagajsku tekiju privatnoj agenciji naši vijećnici već sutra mogu iznajmiti cijelu centralnu gradsku zonu skupa s njenim žiteljima nekom poduzetniku.

Tko plati njemu Mostar, a bogami i Mostarke i Mostarci svih nacija i vjeroispovjesti jednako kao i oni bez nacije i vjeroispovijesti. No, to ne znači da trebamo i moramo šutjeti. To, svakako, ne znači da trebamo dopuštati da nam vrijeđaju inteligenciju i ponižavaju nas kako stignu. Istina oslobađa i, koliko god crna bila, dok smo je svjesni možemo se smatrati slobodnima, a na ovom i ovakvom svijetu to je jedina bitna stvar.

(zurnal.info)