ŽURNAL U GRUZIJI: Nacisti naoružani kobasicama, policajci iza staklenih zidova

Kartlis Deda, u prevodu Majka Gruzija, aluminijumska skulptura visoka 20 metara podignuta 1958. godine, budno motri na Tbilisi sa brda Sololaki. U lijevoj ruci drži zdjelu vina kojom od srca dočekuje one koji dolaze kao prijatelji, a u desnoj mač kojim će sasjeći neprijatelje.

Na istom brdu, u istoj ravni sa Majkom, je “tatina” kuća – palata biznismena i bivšeg premijera Gruzije, Bidzine Ivanishvilija, čovjeka koji, iako se zvanično povukao iz politike 2013. godine, još uvijek vuče političke i ekonomske konce u zemlji. Iz zdanja, čija je vrijednost procijenjena na više od 35 miliona eura, pruža se pogled na cijeli grad. Jasno se vidi Predsjednička palata, obnovljena zgrada Kraljevske žandarmerije iz 19. vijeka sa sasvim novom staklenom kupolom od trodimenzionalnog zakrivljenog stakla; nova koncertna dvorana – dvije staklene cijevi i Most mira – također struktura od stakla i cijevi koja oblikom podsjeća na uložak, pa je lokalno stanovništvo zove Always most.

ŠTA JE UPADLJIV LUKSUZ?

Bidzina Ivanishvili ustaje svakog jutra u pet sati da bi radio jogu. Jede jednom dnevno. Karijeru je započeo kao čistač u fabrici. Kasnije se počeo baviti uvozom kompjutera i telefona sa brojčanikom na pritisak. Prebacio se na metale, bankarstvo, hotelijerstvo i farmaciju. Pretpostavlja se da još uvijek ima 1% udjela u ruskom Gazpromu.

Postao je kolekcionar umjetnina iako, po sopstvenom priznanju, “i nije neki ljubitelj umjetnosti”. U kući iznad Tbilisija, izloženi su radovi Picassa, Egona Schielea, Moneta, Henryja Moorea, Daniela Hirsta... tačnije, kopije njihovih radova. Originali su negdje u Londonu. Goste dočekuje riječima: “Dobrodošli u kuću Jamesa Bonda”.

Ako ne voli umjetnost, voli životinje. Posjeduje privatni zoološki vrt u kojem su desetine zebri, pingvina, ajkula, flamingosa, papagaja i jelena.

Od tri sina, dva su albino. Jedan od njih, Bera, je poznati reper i bodybuilder, zvijezda Instagrama i vlasnik TV stanice na kojoj je tata imao svoju emisiju prije nego što je postao premijer.

Bidzina Ivanishvili i njegova supruga ne vole upadljiv luksuz.

- Šta je luksuzan život? Imam vilu u svom selu, vilu na obali i ovu kuću. Jedem jednom dnevno, pojedem malo voća i popijem jednu čašu vina. Prijatelji nam dolaze jednom mjesečno, ali supruga i ja ne volimo pretjeran luksuz, izjavio je u razgovoru za britanski Telegraph.

Uske i strme ulice Starog Tbilisija, njegove ruševne zgrade i mahom siromašno stanovništvo, ne vide se iz Ivanishvilijevog zdanja koje zauzima površinu od 10 hiljada metara kvadratnih. Ne vide se odatle, kao što se na kraju krajeva ni iz Poljina Hillsa ne vide ljudi pognutih i pokrivenih glava koji mole za sitniš, starci koji kopaju po smeću... Dva su to svijeta – u jednom je najbogatiji Gruzijac Bidzina Ivanishvili, čije je (poznato) bogatstvo 2012. godine iznosilo trećinu BDP-a cijele Gruzije, a u drugom obični ljudi čiji je mjesečni prihod po domaćinstvu oko 900 KM. Prosječno domaćinstvo u Gruziji čine mame, tate, djeca, babe, dede, neudate tetke i neženjeni ujaci i stričevi. Tek život u ovakvim, manjim ili većim porodičnim zajednicama, omogućava da se skupi dovoljno novca kako bi se preživjelo od prvog do prvog u mjesecu. Jer kako drugačije preživjeti u gradu u kojem je, na primjer, litra mlijeka tri marke?

PRIJETNJA DREVNIM TRADICIJAMA

Mladi ljudi, posebno oni koji se školuju u inostranstvu, u Tbilisi donose neka nova shvatanja svijeta. Generalno tradicionalno društvo, nije spremno prihvatiti novine. Tako su nedavno gruzijski nacisti, naoružani kobasicama i mesom sa roštilja, napali osoblje i goste veganskog restorana u centru Tbilisija. Iako će se mnogi nasmijati zbog načina na koji je napad izveden, stvari baš i nisu toliko jednostavne niti simpatične. Ista grupa koja je napala restoran, danima ranije se raspitivala da li to mjesto posjećuju stranci ili članovi LGBT zajednice. Restoran će, najvjerovatnije, morati promijeniti lokaciju, a neki stanovnici Tbilisija smatraju da je nasilje u veganskom kafeu samo početak političkih aktivnosti gruzijskih ultra-nacionalista čiji je slogan “Gruzija Gruzijcima”. Kod lokalnog stanovništva, ovakvi slogani bude stare strahove. Podsjećaju ih na rane devedesete godine kada je politika prvog gruzijskog post-sovjetskog predsjednika, Zviada Gamsakhurdia natjerala etničke manjine da proglase nezavisnost u Južnoj Osetiji i Abhaziji.

Veganski restoran nije jedini na udaru nacionalista. Tu je i Tekuna Gachechiladze, chéf koja se usudila unijeti izmjene u tradicionalna gruzijska jela. Mnogi Gruzijci smatraju da je modifikacija nacionalnih jela uvreda za nacionalni i kulturni identitet. Za njih, Tekuna je prijetnja drevnim tradicijama.

Pod ruku sa tradicionalizmom ide i pobožnost. Gruzija, domovina Josifa Visarionoviča Džugašvilija – Staljina, jedna je od najpobožnijih zemalja, a u njenom glavnom gradu Tbilisiju nalazi se treća po veličini u svijetu pravoslavna crkva, Sameba - crkva Svetog Trojstva. Izgradnja ove crkve, od 1995. do 2004., značila je “početak nacionalne i duhovne obnove”.

DEMOKRATIJA I STALJINISTIČKE METODE

Za vrijeme duhovnih službi, vjerno stado dobija uputstva za koga glasati. Tako je Freedom House u svom izvještaju za Gruziju za 2015. godinu naveo da je u julu te godine episkop iz Tbilisija podučio vjernike da glasaju protiv Ujedinjenog nacionalnog pokreta (UNM), stranke koju je 2001. godine osnovao Mikheil Saakashvili. UNM je 2003. godine formirao labavu koaliciju sa još tri stranke, Alijansu ujedinjenog naroda, koja je igrala ključnu ulogu u takozvanoj Revoluciji ruža i zbacivanju tadašnjeg predsjednika Eduarda Shevardnadzea. Na vlasti su bili do izbora 2012. godine, kada na scenu stupa Bidzina Ivanishvili sa svojim strankom Gruzijski san.

Borba za vlast u Gruziji je bespoštedna. Koliko god stranke bile pro-zapadne i demokratske, i dalje ne bježe od provjerenih staljinističkih metoda. Tako je Saakashivili, u nastojanju da ostane na vlasti i osujeti Ivanishvilijeve političke ambicije, najbogatijem Gruzijcu oduzeo državljanstvo. Naravno, sve po zakonu. Ivanishvilijeva stranka ne ostaje dužna. Po dolasku na vlast, u zatvoru ili pod istragom zbog kriminala i zloupotrebe položaja je završilo oko 90 zvaničnika UNM-a, a na saslušanja su dovođeni aktivisti UNM-a iz svih dijelova Gruzije.

Borba protiv korupcije je jedan od ciljeva svih koji dođu na vlast u Gruziji. Antikorupcijske reforme koje su implementirane 2004. godine značajno su smanjile “malu” korupciju. Jedna od mjera reforme, provedena 2005. godine, bila je odluka Mikhaila Saakashvilija da zbog korupcije otpusti sve pripadnike saobraćajne policije. Bez posla je preko noći ostalo oko 16 hiljada ljudi. Saobraćajna policija je dobila novi početak i novo ime – Patrolna policija. Da bi spriječili povratak na stare, korumpirane običaje, policajci su od tada u svakom trenutku izloženi pogledima građana. Rade iza prozirnih, staklenih zidova, čime se održava barem privid transparentnosti rada. Sagrađene su i ogromne zgrade javnih usluga, koncipirane tako da službenici i građani nadziru jedni druge, kako bi se spriječilo davanje i primanje mita prilikom izdavanja ličnih dokumenata.  

Korupciju su uspjeli smanjiti, ali kao i bilo gdje drugo u svijetu, nisu je uspjeli iskorijeniti, pogotovo ne “elitnu” korupciju. Gruzijci sasvim sigurno osjete razliku. Više ne moraju davati mito za upis na fakultet, zaposlenje ili vađenje ličnih dokumenata.

(zurnal.info)