Najbolja navijačka pjesma svih vremena

Cluj - Napoca: "king of dis festival"

Ponovo cjelonoćno putovanje i ponovo u Beograd po Romarija a onda pravac Rumunija za koju znamo da je "živopisna" zemlja pa zbog toga sa nama ide i Irfan, koji je po struci na raskršću između fotografije i gastronomije. Odmah na srpsko-rumunskoj granici cirkus: čekamo jutarnju smjenu na carini oko sat i pol jer su eto ovi prije već ugasili kompjuter pa da sad ne pale ponovo i eto ne komplikuju, da sačekamo da dođe sljedeća smjena pa će kao oni da nam završe dokumente. Poslije toga idemo na rumunsku granicu gdje nas dočekuje već uigrana ekipa. Poslije pasoške kontrole idemo kod carinika i vidimo znak za obaveznu kupovinu vinjete, pitam carinika gdje se kupuje vinjeta, a on mi kaže da je sada kasno za to jer smo na pedeset metara prije granice prošli neku trafiku u kojoj se kupuje vinjeta i da je sada kasno za to jer nam on ne dozvoljava da se pješke vratimo i kupimo prokletu vinjetu. Naravno, petsto metara naprijed od granice stoji policajac koji naplaćuje kazne onima koji nisu na vrijeme opazili trafiku i kupili spasonosnu naljepnicu za šoferšajbu. Kada smo mu fino objesnili da u našoj zemlji to i policija i građani smatraju folovima za levate, strance i početnike, pustili su nas da "samo ovaj put i nikada više" prekršimo njihova čvrsta pravila.

Kada smo krenuli u pravcu Temišvara i vidjeli puteve kojima treba da pređemo sledećih 430km, jedino logično pitanje bilo je "zašto su nam naplatili vinjetu uopšte?".

Do Temišvara je bilo ok, nešto kao naši putevi, ali sljedećih deset sati koliko nam je trebalo da pređemo 350km neću ni prepričavati "napaćenom narodu Bosne i Hercegovine", jer ako je ovo moglo da se ugura u EU, onda mi treba da predsjedavamo preko reda već od septembra 2011. godine.

Nekako se dokoturasmo do grada Cluj-Napoca gdje se održava festival IRAF na kojem smo svirali i prošle godine u Temišvaru. Tu nas je dočekala već poznata ekipa na čelu sa direktorom festivala koji se prošle godine predstavio kao "king of dis festival" i tako je i ostao King. Poslije tonske probe pojeli smo neku čudnu mješavinu mljecave riže i gljiva i krenuli u backstage da votkom speremo prašinu sa grla poslije dvodnevnog jahanja .















Koncert je prošao sjajno. King je "svako malo" ulijetao u šutku, a onda se, shvativši da je direktor festivala, dostojanstveno izvlačio




Maribor: Umjetnik Drale

Iz Cluj-a smo krenuli u 5 ujutro jer nas opet čeka dva dana jahanja do Maribora i tonske probe. Ovaj put smo išli preko Mađarske pa smo uspjeli eskivirati rumunske briljantne komunikacijske bravure. Taman kada smo ušli u Sloveniju i bili sigurni da stižemo na vrijeme na tonsku probu, na deset kilometara prije Maribora zaustavlja nas policija koja je baš danas odlučila da organizira rutinsku kontrolu na autoputu. Parkiraju nas, kao i sva ostala vozila sa autoputa i počinju sa maltretiranjem koje se trebalo sastojati od detaljnog pregleda putnika, tovara i vozila koje uključuje i snimanje rezervoara za benzin onim mini kamerama na crijevu. Ja ne znam koju je psihofizičku metodu Drale upotrijebio ali je nama iz kombija izgledao kao umjetnik, paćenik, hladni birokrata i hodočasnik u isto vrijeme, mašući papirima za Ata karnet drotu u lice, koji se totalno zbunio i na kraju nas pustio da idemo. U Mariboru nastupamo na festivalu "Piše se leto" zajedno sa Elvis Jackson, Sars i još nekoliko bendova u sportskoj ledenoj dvorani.



Sve čega se sjećam kada je u pitanju ovaj koncert je da je bilo oko pet hiljada ljudi, da je na bini bilo nenormalno vruće i da smo na kraju u backstageu ostali da cugamo sa Elvisima, što je navika koja već tradicionalno ostavlja crne rupe u mozgu, a i u Kragujevac smo morali krenuti u pet ujutro pa i nije imalo smisla ići na spavanje.










Kragujevac: Propadanje u zemlju

Odmah poslije "provoda" krećemo za Kragujevac na Arsenal festival. Sviramo sa Rambom Amadeusom, Letu štukama i Partibrejkersima. Na granici sa Hrvatskom nas zatiče prva ovogodisnja velika turistička gužva koju je Drale vješto zaobišao koristeći neke fazone sa kamionskim saobraćajnim trakama. Na tonsku stižemo oko 15h, naravno u toku je najtopliji dan ove godine kada je izmjereno 39c. Poslije tonske i nekoliko litara znoja idemo u hotel.




Na samom početku koncerta odlučio sam da pjesmu "Sedam jegera" pokušam promovisati kao najbolju navijačku pjesmu svih vremena. Zaista bi ova pjesma trebala poslužiti za primjer svim navijačkim himnama, jer ne sadrži elemente mržnje, nasilja, netrpeljivosti, fašizma i sl. Njen tekst sastoji se od stvarnog događaja u kojem djevojka izražava svoju zabrinutost ali u isto vrijeme i težnju ka slobodi koju joj očigledno babo uskraćuje kada je u pitanju cuga i izlazak.
Na moje veliko iznenađenje, nakon što sam otpjevao samo prva dva sloga, nekoliko hiljada ljudi u Kragujevcu je spremno dočekalo i potpuno spontano otpjevalo ostatak buduće fudbalske himne, koja po meni ima kvalitet legendarne "You never walk alone".



Kada je koncert stigao do pjesme Vlast i policija, ja obično pređem kod Šute na bubanj i kao nešto sa njim lupam. Krenuo sam prema Šuti, ali mi se ispod noge našao kabl koji se zarolao kada sam stao na njega. Sljedeće što sam vidio bila su moja stopala u zraku, a onda sam se odbio od video displej, pa od ćošak bine da bi na kraju aterirao na leđa, na beton sa dva i pol metra visoke bine. Gore je koncert trajao i niko nije ni primijetio da sam "propao u zemlju" ali ne od stida već od gravitacije. Popeo sam se nazad da završim koncert. Nisam osjećao nikakvu bol jer sam bio zagrijan i vruć od kretanja, ali sam znao da mi sutra u goste dolaze modrice.

(zurnal.info)