Novosti
Namik Kabil: Srđan Aleksić, lokalna priča
Dvadeseta je godišnjica pogibije trebinjskog heroja Srđana Aleksića, momka koji je stradao braneći svoga sugrađanina od ratnih zlikovaca i ubica. Povodom ove godišnjice Srđanov drugi sugrađanin, režiser i scenarist Namik Kabil, napisao je tekst koji je objavila agencija Fena
Nekoliko slika se miješa pred očima kad pomislim na Srđana. Jedna je kako trenira plivanje, kako u traci bazena izranja i uranja dok pliva prsno, sa plivačkim Speedo naočalama preko očiju. Druga je kad bi dolazio na košarkaški trening, onako usputno bi svratio i sjeo na trebine. Gledao bi kako nam njegov otac a naš trener Rade objašnjava kako se ispravno radi lijevi a kako desni ulaz na koš. I tada sam imao poriv, a koji će mi tek kasnije, kad sam se počeo bavit filmom i pisanjem postati očigledan, a to je da zagledam ljude. Zagledao bih ih ispod oka, neprimjetno i usputno, i obično su me zanimale na oko nevažne stvari a koje bi poslije slagao u neku svoju tajnu arhivu. Kakve je neko imao papuče, ovdje prije svega mislim na ljetne papuče jer smo mi u Trebinju svi bili u papučama najmanje tri mjeseca, kakve kupaće gaće, sunčane naočale, frizuru, i tako dalje, bez nekog reda i smisla. Poslije bih na osnovu tih detalja nesvjesno slikao karaktere ljudi, i to je vjerovatno bila vrlo lična i površna procjena, siguran sam često i pogrešna, ali se nikad nisam uspio rješiti ovog poriva. Ne da sam nešto i pokušavao.
Sjećam se Srđanove kratke jež-frizure. Boja kose je tu važna jer je to bila ona šatirano-plava koju djeca na jugu, i ne samo na jugu, dobijaju od preko-svake-mjere predugog boravka na suncu. Važno je reći da se ovi šatirano-plavi obično najmanje sunčaju, da oni ustvari rijetko namjenski leže na peškirima da bi dobili ovu mediterensku farbu. Ne. Oni ustvari gluvare na suncu, igraju karata, love ribu, igraju basketa, ili bazaju po zvizdanu onako, ali uvijek, i bez mjere. A sunce im ulazi u kosu, zapetljava se i ostaje tu do duboko u zimu. Srđan je imao tu farbu, i taj friz, i sad ga mogu vidjeti.
Poslije, kad smo se kao zamomčili, znali smo se i pozdravljali, ali se nismo nešto družili; bio je i stariji tri godine, što je u tim godinama skoro pa nepremostivo. Ali sjećam se jedne situacije pred kraj osamdesetih, kada je kao bilo para, i tog nekog nekontrolisanog bluesa u zraku; tek poslije ćemo shvatiti za šta je to bio uvod. Ušao sam u kafanu Azzaro (a kako će se drugačije zvati kafić u malom mjestu, blizu mora) u neka doba noći, tipično ne tražeći nikog naročito i ne očekujući ništa posebno. Za šankom je bio Srđan, sam, pijuckao. Bio je u odijelu sa kravatom, što je odmah bilo smiješno jer nije bio taj lik. Ali tu je bio i detalj, velik kao Leotar. Nije imao cipele, nije imao ništa na nogama. Bio je bos, u odijelu sa kravatom. Čim sam taj detalj snimio, Srđan me pogledao. “E, dobre su ti cipele”, povukao sam prvi. Srđan me gledao, najednom usiljeno ozbiljan, pa se onda nasmijao i pokazao mi palac gore. Bio je tad stasit čovjek, u crnom odijelu i kravati, ali još uvijek sa onom istom dječačkom šatiranom plavom glavom. I bos. Okrenuo sam se i otišao. Mislim da je to bio zadnji put da sam progovorio s njim, iako on nije ništa rekao. Ili ipak jeste?
Srđana su ubili par godina nakon toga, na pijaci, ni tristo metara od Azzara. Znamo da je branio svog prijatelja druge vjere (ne prve, već druge), i da ga je vojna policija pretukla od čega je nekoliko dana poslije podlegao. Odmah je bilo jasno kakvu je težinu imao njegov gest ali se nije baš odmah o tome javno pričalo. Kako vrijeme odmiče, njegovo herojstvo je sve jasnije.
Iako, doduše možda samo nama koji samo ga poznavali, taj formali čin nikako ne ide na ramena onog Srđana. Ili, baš zato i ide. Možda baš zato i treba pričati o jednoj običnoj, ljetnoj, jež-frizuri.
(Fena)
