Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću
R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.
Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.
Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.
Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.
U KVARTU VILA
Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.
Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.
Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.
Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.
Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.
Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.
A Vi?
Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.
To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?
Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.
To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.
Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?
Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.
Lažljivci?
Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.
Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?
Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.
Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?
Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.
MUKA MI JE OD NASILJA
I što ste mislili o onome što se čuli?
Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.
Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?
Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.
Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?
Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.
Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?
Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.
Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?
Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.
Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?
Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.
Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?
Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.
Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.
Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?
Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.
Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.
Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...
Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.
Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.
SKLADNA FAMILIJA
Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.
To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.
Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.
Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!
Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.
Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.
Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.
Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.
Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:
Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.
Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.
Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.
Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.
Jeste li Vi vjernik?
O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.
To zvuči kao opis Karadžića?
Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.
On je govorio jedno, a radio drugo?
Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.
Ne, jer takve stvari se ne pišu?
Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.
On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?
Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.
Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.
Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.
Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”
SRPSKO GOSTOPRIMSTVO
Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.
On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”
Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?
Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.
Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige
(nastaviće se)
"> Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću
R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.
Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.
Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.
Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.
U KVARTU VILA
Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.
Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.
Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.
Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.
Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.
Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.
A Vi?
Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.
To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?
Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.
To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.
Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?
Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.
Lažljivci?
Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.
Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?
Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.
Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?
Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.
MUKA MI JE OD NASILJA
I što ste mislili o onome što se čuli?
Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.
Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?
Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.
Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?
Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.
Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?
Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.
Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?
Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.
Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?
Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.
Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?
Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.
Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.
Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?
Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.
Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.
Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...
Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.
Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.
SKLADNA FAMILIJA
Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.
To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.
Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.
Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!
Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.
Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.
Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.
Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.
Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:
Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.
Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.
Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.
Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.
Jeste li Vi vjernik?
O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.
To zvuči kao opis Karadžića?
Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.
On je govorio jedno, a radio drugo?
Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.
Ne, jer takve stvari se ne pišu?
Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.
On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?
Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.
Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.
Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.
Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”
SRPSKO GOSTOPRIMSTVO
Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.
On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”
Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?
Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.
Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige
(nastaviće se)
">
:NASLJEDNICI RATA: Interview s Radoslavom Brđaninom
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
NASLJEDNICI RATA: Interview s Radoslavom Brđaninom
Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću
R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.
Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.
Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.
Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.
U KVARTU VILA
Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.
Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.
Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.
Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.
Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.
Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.
A Vi?
Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.
To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?
Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.
To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.
Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?
Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.
Lažljivci?
Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.
Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?
Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.
Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?
Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.
MUKA MI JE OD NASILJA
I što ste mislili o onome što se čuli?
Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.
Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?
Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.
Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?
Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.
Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?
Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.
Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?
Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.
Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?
Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.
Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?
Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.
Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.
Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?
Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.
Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.
Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...
Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.
Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.
SKLADNA FAMILIJA
Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.
To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.
Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.
Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!
Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.
Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.
Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.
Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.
Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:
Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.
Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.
Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.
Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.
Jeste li Vi vjernik?
O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.
To zvuči kao opis Karadžića?
Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.
On je govorio jedno, a radio drugo?
Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.
Ne, jer takve stvari se ne pišu?
Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.
On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?
Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.
Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.
Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.
Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”
SRPSKO GOSTOPRIMSTVO
Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.
On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”
Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?
Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.
Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige
(nastaviće se)
birte weiss
Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari... Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću
R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.
Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.
Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.
Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.
