Arhiva

NE POKAŽI DA SI UFITILJIO: Preslušali smo novi Štulićev album

Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije album s novim pjesmama, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena

Nakon punih 13 godina Branimir Štulić objavio je novi album!

Užitak je napisati ovakvu rečenicu, ali kao što je to već ovdje uobičajeno uvijek nešto pokvari puni doživljaj. U ovom slučaju, radi se o tome da ovo jeste novo izdanje, ali su snimci stari, i to iz Štulićeve kasne faze koju rijetko pominjemo kada pričamo o Azri.

Ne pokaži da si ufitiljio je dupli CD koji se prodaje uz komplet od 14 Štulićevih knjiga koje je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Plato. Na jednom CD-u nalazi se snimak koncerta iz Banja Luke, koji već nekoliko godina kruži među fanovima na internetskim forumima. Drugi CD je ekskluzivniji, sadrži snimak nastupa u Mostaru i nekoliko pjesama koje je Štulić snimio u svom kućnom studiju.

OD MARGINALCA DO MUDRACA

Oba koncerta snimljena su 1990. godine kada je Štulić prestao biti ljuti marginalac i postao samozadovoljni mudrac. Bila je to njegova posljednja turneja na kojoj je promovirao album Balegari ne vjeruju sreći i koju je konačno i čini se zauvijek zatvorio koncertom na Hvaru u oktobru 1990. godine. U Banja Luci i Mostaru nastupao je sa Sevdah Shuttle Bandom koji su tada činili, pored Štulića, Jurica Pađen na gitari, bubnjeve je svirao Branko Knežević, a bas Tomislav Šojat.

U intervjuu za Nin ovako je objasnio svoje planove:

- Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati.

Sevdah Shuttle Band se zaista ne može upoređivati s najboljom postavom Azre, što potvrđuju i ovi koncerti. Knežević nije imao Leinerovu virtuoznost, a Šojat je došao iz sasvim dugog filma, prije saradnje sa Džonijem svirao je u teenagerskom bendu Prva ljubav. To je, uostalom bilo jasno i Štuliću koji je u intervjuu za Globus slikovito opisao razliku između dvije postave: Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.

Što se mene tiče, banjalučki koncert zanimljiviji je od zapisa sa četvorovinilnog albuma Zadovoljština, koji je nastao selekcijom pjesama snimljenih 1987. godine na dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Nikada mi se nije dopao zvuk tih koncerata - dotjeran, čist, precizan, hladan. Nisam bio tamo, na žalost, ali mi se čini da se atmosfera zagrijala tek na kraju, tokom Štulićevog recitala u pjesmi Jesi li sama večeras. Ne znam da li bih mogao pred kakvom oštrom komisijom opravdati ovakvo mišljenje, ali za odbranu albuma Ravno do dna ne bi mi trebalo previše truda. Tu nema nikakve sumnje, sve je na svom mjestu, čak je i huk publike dragocjen instrument. Ravno do dna je ploča čudesne energije, sigurno najbolji živi album sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora, a u svjetskim okvirima moguće ga je uporediti s pločom Ramonesa It's Alive.

Dakle, CD s banjalučkim koncertom ne može se mjeriti s Ravno do dna, previše je tu hard rock klišea i nepotrebnih solaža koje najviše smetaju u novim aranžmanima ranih pjesama. S druge strane, osjeća se mnogo više uzbuđenja nego na predvidljivoj Zadovoljštini. Za razliku od tamošnjeg grča, ovdje muzičari mnogo opuštenije ulaze u improvizacije.

Mostarski koncert očigledno su ograničavali uslovi. Štulić i ostali članovi benda neprestano su upozoravali publiku da siđe s bine i molili ih da ne diraju opremu - Nemojte ljudi Džoni nam se vratio nakon tri godine. Da bi smirili Mostarce repertoar su ograničili na pjesme lakšeg tempa – Plavi golub, Gracija, Ako znaš bilo što, Meni se dušo od tebe ne rastaje... Na ostatku ovog CD-a nalaze se snimci iz kućne radinosti, obrade pjesama koje su ga fascinirale u najranijoj sevdalijskoj fazi i kojima se vratio kada je prvi put napustio prostor nekadašnje Jugoslavije. Ovaj put tu su, između ostalih, Zajdi, zajdi, Karanfil se na put sprema, Bitola moj roden kraj, Marš na Drinu...

TAJNA FENOMENA

Kao što sam već napisao, Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije novi album, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena. Ono što fascinira na snimcima je puna posvećenost s kojom je Štulić pristupao svakom koncertu.

Imao sam priliku da gledam amaterski snimak nastupa Azre u, ako dobro pamtim, Daruvaru. Koncert je održan u nekoj fiskulturnoj dvorani, pred srednjoškolcima, redom muškog roda. Kamera je fiksirana iznad mase, s rijetkim fokusima na muzičare. Mladići su reagirali samo na najveće hitove, a tokom svih ostalih pjesama uglavnom nisu obraćali pažnju na muzičare, zabavljeni ko zna kakvim, nama nevidljivim senzacijama. Nije bilo pozornice, muzičari su zgurani uz zid, poredani jedan pored drugog. Ali, takvi uslovi nisu nimalo izbacili Štulića iz atmosfere. Kada bi nam kamera omogućila bliži uvid, mogli smo se uvjeriti da on svaku pjesmu pjeva s punom koncentracijom. Jednom je izjavio da je koncentraciju održavao tako što je zatvarao oči na koncertima i zamišljao da igra fudbal na Wembleyu. Ne možemo znati da li je taj trik koristio i u toj dvorani, ali njegova posvećenost zaista fascinira.

Istu koncentraciju održava i na mostarskom koncertu. Bez obzira na ispade publike, on svakoj pjesmi daje onoliko emocija koliko je sljeduje. Nema uzmaka, nema predaje.

U posvećenosti radu i životnim principima treba tražiti razloge za dugotrajnost Štulićevog fenomena. Ove osobine obično su svojstvene vojnim licima, ali kada se izmjeste iz kasarne daju izvanredne rezultate.

(zurnal.info)