Život i borba Salmana Rushdiea: Ne žalim ni za čim!

Pisac Salman Rushdie napadnut je nožem u zapadnom dijelu Njujorka, u trenutku kada je trebao da govori o Americi kao azilu za pisce i umjetnike. Njujorška policija oglasila se zvaničnim saopštenjem u kojem navode da je Rushdie uboden u vrat, te helikopterom prebačen u bolnicu. U nedjelju u jutarnjim satima objavljeno je da je pisac skinut sa respiratora i može govoriti. 

DJECA PONOĆI

Salman Rushdie rođen je u Indiji 1947. godine. Školovao se u Engleskoj, diplomirao istoriju na Kembridžu. Iako nije njegov prvi roman, svjetsku slavu stiče romanom Djeca ponoći objavljenim 1981. godine, za koji dobija i Bukerovu nagradu. Sedam godina kasnije, 1988. objavljuje Satanske stihove, roman koji izaziva snažno nezadovoljstvo. Zbog prvog su se razgnijevili hindusi, zbog drugog je na sebe navukao bijes islamskog svijeta. Za njih, roman je bio bogohuljenje, pa je i zabranjen u brojnim zemljama sa većinskom islamskom populacijom. 

Roman Djeca ponoći u Rushdijevom rodnom kraju protumačen je kao kritika savremenog indijskog identiteta, zbog čega su mu počele stizati prve prijetnje. U Sotonskim stihovima gnijev je izazvao lik imama koji se vraća kući nakon dugogodišnje emigracije na Zapadu, kojim se, kako su ga doživjeli radikalni „čitaoci“ pokušava diskreditovati lik poslanika Muhameda. 
Tadašnji iranski lider ajatolah Ruholah Homeini izdao je fetvu kojom je pozvao na Rushdijevu smrt.
Britanski mediji su Homeinijevu fetvu opisali kao poziv na ubistvo književnika, izdavača i svih onih koji posjeduju roman. 

SKRIVANJE

Pisac se dugo sakrivao od javnosti, a nakon što je iranska vlada 1998. saopštila da više ne podržava fetvu, živio je priličo normalno. Ali njegova glava ucijenjena je na više od milion dolara – učinile su to islamske organizacije. Nakon objave Sotonskih stihova ubijeno je nekoliko desetina ljudi, a među njima i prevodioci Rushdijevog romana.
Rushdie je proveo 13 godina skrivajući se pod lažnim imenom. Prestao je koristiti lažno ime nekoliko mjeseci nakon 11. septembra 2001., tri godine nakon što je tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatami izjavio da je fetva više ne vrijedi, nazvavši cijelu situaciju „završenim slučajem“.

U septembru 1998. iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi rekao je kako iranska vlada nema nikakvih planova o ugrožavanju piščevog života i sigurnosti.

Homeinijev nasljednik Ali Hamenei nikada je, međutim, nije službeno povukao.

- Nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je “Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva, Homeini bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu, bez obzira na sve konfesijske razlike unutar toga svijeta, pa čak i sva smrtna neprijateljstva – napisao je 2010. godine Miljenko Jergović. 

- Između mene i Irana postojala je posebna i vrlo intimna veza, rekao je Rushdie u intervjuu za Foreign Policy 2012. godine:

- A to je ona da su me pokušali ubiti… Uvijek mi se činilo da je dolazak islamskog radikalizma u tu zemlju, od svih zemalja, bio osobito tragičan jer su imali tako naprednu kulturu - što ne znači da branim šahov režim koji je bio užasan. Ali to je jedna od povijesnih tragedija u kojoj strašan režim zamjenjuje još gori

BITI ZANIMLJIV

Prema vlastitim riječima, tokom studiranja želio je biti glumac, često je i glumio, ali je shvatao da nije lako početi. U intervjuu za Paris Review iz 2005. godine priča kako je živio u potkrovlju kuće u Londonu koju je dijelio sa četiri prijatelja – bespoličareći, kako je naveo. 
Jedno vrijeme radio je u manjoj agenciji za marketing.
U to vrijeme, prije objave romana Grimus, počinje pisati „za sebe“. Govoreći o tim prvim pokušajima u spomenutom intervjuu, navodi da je to nažalost bilo predviđanje onoga što će uslijediti sa Homeinijem: 
- Način na koji se islamski radikalizam uzdigao kao posljedica vjerovanja da ga oni mogu iskoristiti kao fasadu.

Vodio je život između Indije, Pakistana i Engleske:

- Nisam poznavao sebe. 

Želeći da napiše nešto što će prenijeti njegovo iskustvo odrastanja u Bombaju, a veza sa Indijom se polako počela gubiti, nastaju Djeca ponoći. 
Dok nije izdata fetva, rekao je novinaru Paris Reviewa, nije svoj život smatrao naročito zanimljivim. Pisao je romane i nadao se da će „biti zanimljivi“, a onda se desila ta neočekivana situacija. Nakon svega, pomišljao je da napiše memoare kako bi okončao tu epizodu i kako ga više niko ne bi pitao o njoj. Ipak, shvatio bi na to trebao potrošiti tri godine, čime bi sebe osudio na još priče o nečemu sa čim je želio završiti.

PET GODINA PISANJA

Ali fetva je ipak uticala na njega:

- Dosta me je pokolebala. Onda me je natjerala da duboko udahnem i da se na neki način ponovo posvetim umjetnosti, da pomislim: Ma, dođavola sa tim. Ali ispočetka sam se mislio: Ta knjiga mi je uzela više od pet godina da je napišem. To je pet godina mog života u kojima sam davao sve od sebe da je učinim što boljom mogu. Vjerujem da su pisci, u procesu pisanja, altruistični. Ne misle na novac ili slavu. Misle samo o tome da budu najbolji pisci što mogu biti, stvarajući najbolju stranicu koju mogu, praveći rečenicu najboljom rečenicom koju mogu napisati, čineći likove interesantnim i temu razvijenom. Misle o tome da sve to urade dobro. Pisanje je tako teško i toliko zahtijeva od vas da reakcija – prodaja i ostalo – ne znači ništa. Tako da sam proveo tako pet godina, a ono što sam dobio zauzvrat su osude diljem svijeta i prijetnje smrću. To nije bilo toliko vezano za fizičku opasnost koliko za intelektualni prezir, osporavanje ozbiljnosti mog rada, ideju da sam ja nedostojan čovjek koji je uradio nedostojnu stvar, i da, nažalost, postoji jedan broj istomišljenika na Zapadu koji se sa tim slažu. Onda pomislite: Za koji kurac ja to sve radim? To nije vrijedno toga. Provesti pet godina svog života tako što ste najozbiljniji što možete biti, a onda vas optuže da ste neozbiljni i željni pažnje, oportunista: On je to uradio namjerno. Naravno da sam to uradio namjerno! Kako možete provesti pet godina svog života radeći nešto slučajno? – rekao je u intervjuu za PR (prevod Senka Marić, strane.ba)

Opisujući vrijeme kada su nastali Sotonski stihovi, njegova peta knjiga, Rushdie u intervjuu za France Presse iz 2019. kaže:
- Islam tada nije bio tema. Nitko nije mislio o islamu na taj način. Ali čak i tako, roman je bio uvelike pogrešno protumačen. To je zapravo knjiga o južnoazijskim imigrantima u Londonu.

Na pitanje je li trebao napisati knjigu, odgovara: 
- Zauzimam poziciju Edith Piaf, ‘Je ne regrette rien’ (Ne žalim ni za čim).

BOSNA U MOJIM MISLIMA

Rushdie je 1994. godine napisao tekst Bosna u mojim mislima.

I pored nekih znakova da se stvari možda popravljaju, još uvijek je nemoguće bilo što suvislo reći o situaciji u Bosni i Hercegovini. Može se pročitati da je upravo prijetnja zračnim udarima navela Srbe da povuku svoju tešku artiljeriju s položaja iznad i oko Sarajeva, da su ih Rusi uvjerili, da su zapravo Srbi premjestili svoje tenkove u civilna područja gdje su zračni udari na njih ne bi bili mogući i iz kojih bi mogli jednako lako napadati Sarajevo kao i dodad, da Rusi i Grci podržavaju NATO, da Rusi i Grci, prkoseći NATO-u, udružuju se sa svojim pravoslavnim saveznicima Srbima kako bi osigurali uspjeh srpske strategije, da sada, kada su bosanski Hrvati pod Tuđmanom voljni formirati federaciju s ‘muslimanima’, to može biti osnova za dogovor s bosanskim Srbima o očuvanju nekakve jedinstvene države Bosne i Hercegovine, da je podjela Bosne na tri državice neizbježna i da se ‘muslimani’ moraju natjerati da to prihvate, da je crno bijelo.

Ne pomaže, međutim, ovo usamljeničko očajavanje. Neće biti dovoljno odlučiti, u kaubojskim barovima naših srca, da se oni tamo mrze milenijumima, da se žele klati stoljećima, a sad, kad su duhovi pušteni iz boce, gospodari rata stoje na svojim barikadama, pa pustimo ih nek nastave. Jednako je nezadovoljavajuća i spomenuta pročišćena Novogovor-verzija, koja kaže da je situacija složena i da nema lakih odgovora i da li mi zaista želimo da se naši movci zauvijek upetljaju u ono što je, na kraju krajeva, građanski rat?

To neće upaliti, jer istina još uvijek postoji, koliko god da su je rat i svjetski političari usitnjavali. I ta istina, za mene, leži u prirodi i značenju grada Sarajeva, gdje je, kako je rekla Susan Sontag, počeo dvadeseti vijek i gdje se, uz strašnu simetriju, on završava.

Nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu na neki način pripadam. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba pisaca bivše Jugoslavije i nadam se da me neće smatrati drskim ako kažem da kao rezultat ove novostvorene veze i ja mogu tvrditi da jesam, u izvjesnom smislu, izgnanik iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem. Postoji Sarajevo moga uma, zamišljeno Sarajevo čija nas propast i muka sve proganjaju. To Sarajevo predstavlja nešto poput ideala; grad u kojem su vrijednosti pluralizma, tolerancije i suživota stvorile jedinstvenu i žilavu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji onaj sekularistički islam za koji se bori toliko ljudi drugdje u svijetu. Ljudi tog Sarajeva ne određuju sebe po vjeri ili plemenu, već jednostavno, i časno, kao građani. Ako je taj grad izgubljen, onda smo svi mi njegove izbjeglice. Ako sarajevska kultura umre, onda smo svi mi njena siročad.

Istina Sarajeva (za razliku od verzije iz kaubojskog bara) je da se različite zajednice ne mrze od davnina, već su bile dobre komšije, školski drugovi, saradnici i ljubavnici; da su se u ovom gradu miješale, i da mješoviti brakovi nisu izuzetak, već norma. (A ako su bili loše komšije, neprijatelji u školi i suparnici na poslu, i ako su im brakovi propali, to je bilo zbog običnih ljudskih razloga karaktera i afiniteta, a ne zbog zla nacionalizma spremnog da ”čisti”).

Istina Sarajeva (za razliku od verzije Novogovora) je da je grad nije poprište građanskog rata, već srpske agresije; da ako Srbi jednom zauvijek prestanu sa bombardovanjem, to će biti zato što su već zauzeli ‘svoj’ dio grada, nametnuvši de facto podjelu onoga što je trebalo da ostane ujedinjeno; i da je vanjski svijet izgleda sklon da ovom hibridnom gradu nametne ‘logiku’, ‘realnost’ etničke pripadnosti i da agresoru preda ratni plijen.

Istina Sarajeva je da je njegove građane, koji odbacuju da ih se definira po vjeri ili konfesiji, koji žele biti jednostavno Bosanci, spoljni svijet označio kao ‘muslimane’. Poučno je zamisliti kako bi se stvari odvijale u bivšoj Jugoslaviji da su Bosanci krščani, a Srbi muslimani, čak muslimani ‘samo po imenu’. Da li bi Evropa podržala da ‘Srbi muslimani’ podijele uništenu državu? Ovo je tek nagađanje, ali pretpostavljam da ne bi. Pošto je to istina, onda mora da je istina i da je oznaka ‘musliman’ dio razloga koji stoji iza ravnodušnosti Evrope prema sudbini Sarajeva.

Jedan grad, jedan narod, nemaju neograničene količine duha, čak ni ovaj grad, ovi ljudi. Hoće li današnji sekularni ‘muslimani’ postati osvetoljubivi fundamentalisti sutrašnjice, koji namjerno sanjaju mrtve? Do sada je, po svemu sudeći, tvrdolinijaški islamizam učinio zapanjujuće male korake u tom gradu, ali to je samo za sada. Hoće li Sarajevo biti spašeno? Sarajevo jedva da vjeruje da hoće. Ali ostaje činjenica: da je borba za opstanak jedinstvene kulture Sarajeva borba za ono što nam je kod nas najvažnije.

(prevela: Senada Kreso)

(zurnal.info)