Nema mira za heroje

Nedjeljko Neđo Galić bio je čovjek kao i svaki drugi. Imao je svoje vrline i mane, pametne prosudbe i zablude. Sa životom i sa samim sobom nosio se kako je najbolje znao i umio. Bio je nečiji unuk, sin, suprug i otac. Bio je i nečiji sugrađanin.

Ne vjerujem u predodređenost, ali fasuje tako čovjek, ni kriv ni dužan, neki usud. Neđin, a i usud svih nas bio je taj što se rodio u ovom kotlu punom zbrkane povijesti, koji živima, a pogotovo mrtvima nikad nije dao mira.

NEMA MIRA

Elem, svaki čovjek piše svoju sudbinu. Živi tako i pati se sa svojim vrlinama i manama, ali ono što ga na koncu odredi jesu odluke koje donese u određenim trenucima. Odredi ga, naime, samo jedan jedini izbor koji učini kada kotao povijesti uzavre, a u ovoj našoj vukojebini to se događa svako malo. Taj izbor, koji pojedinac napravi, odredi i odnos okolice spram njega, spere mu sa života, kao vrela voda prašinu, sve slojeve ljudskosti, vrline i mane, i učini ga simbolom pa i nakon smrti nastavi da živi, a vjerojatno je posljednja njegova zabluda u smrtnom času bila ta da će konačno pronaći mir.

Ali nema ovdje mira, kako rekoh, ni za žive ni za mrtve. Nema mira ni za vas koji ovo čitate, ni za mene koji ovo pišem, ni za Nedjeljka Neđu Galića, koji je u nesretnim trenucima napravio izbor da pomogne progonjenima, jer je vjerovao da njegovi sunarodnjaci nisu samo oni s kojima djeli vjeru i nacionalnost već svi njegovi Ljubušaci. To je stvar koja je od Neđe napravila simbol.

Nevolje sa simbolima na ovim prostorima su te što ih se uvijek raznoliko tumači. Heroji jednih su ubojice drugima. Ubojice jednih su heroji drugima. I tako stoljećima unatrag. Kad pomogneš jednima, drugi će ti to uzeti kao da si odmogao njima. Nikad, naime, dobročinstvo neće ostati tek samo to. Obrni, okreni ispada da je najbolje šutjeti i ni u što se ne mješati ako hoćeš da budeš miran makar kad umreš. No, kad bismo svi živjeli tako ne bi na ovom svijetu bilo ni dobra ni zla, a pogotovo ne bi bilo heroja, a svijet bez heroja bio bi još tužnije mjesto nego što je sada.

Možda je Neđo u prošlosti bio "sitan žbir" kako ga neki nazivaju. Imao je, kao i svaki čovjek, već smo to zaključili, mane i zablude, ali činjenica da je pomagao svojim sugrađanima, u trenucima kad su ih drugi njihovi sugrađani proganjali, Neđu čini herojem. No, u očima progonitelja taj je izbor Neđu odredio kao izdajnika. Nije se u trenucima opće nesreće utopio u masu, a to se ovdje, kako jako dobro znamo, ne oprašta. To je ona stara priča o opsesivnoj ljubavi spram prosječnosti.

Bilo je, vjerujem, i drugih Ljubušaka Hrvata koji su pomagali svojim susjedima, ali je Neđo sa svojom kompletnom sudbinom jedini bio materijal za heroja, štof za simboličko odijelo. Najprije, po svemu što o njemu znamo, zato što je i u onim "mirnim" vremenima, prije nego je kotao povijesti dostigao novu točku ključanja, bio drugačiji. A ta se, drugačijost, dakle, opet ponavljam, ne oprašta. Makar u tvojoj vlastitoj avliji.

Za razliku od rijetkih posebnih ljudi, onih koji se nikad nisu uklapali u prosjek, onih poput Neđe, ima na ovim prostorima tikvana na izvoz. Nažalost, ta nam činjenica ne može donijeti prosperitet. Inače bismo, vjerojatno, bili najveća rastuća ekonomija na svijetu.

Tikvane je, i lijeve i desne i srednje, lako regrutirati u armiju budalastih slijepaca. I posljednjih dana nadigli su galamu, koja dolazi i s lijeva i s desna, a bogami i sa sredine. Sa svih strana skviče Neđino ime, bude mrtvog čovjeka i preko njegovih kostiju nastavljaju sa svojim budalastim obračunima. Svi lažu da im je Neđo bitan. On je za njih tek moneta za potkusurivanje.

No, jebeš ti galamu, nevolja se događa u trenutku kad galama poprimi drugačije obličje i pretvori se u sasvim konkretan oblik nasilja. A to se nasilje dogodilo. I to, vjerojatno, nad jedinom osobom kojoj je Neđo istinski bitan, nad osobom koja je živjela sa svim njegovim vrlinama i manama, pametnim prosudbama i zabludama, njegovom udovicom Šteficom Galić.

LOŠA SAVJEST

Šačica ustaščića ne može podnijeti Neđinu posebnost ni dan danas. On im dođe kao loša savjest koje se ne mogu rješiti, a netko se, eto, tu njihovu lošu savjest, usudio probuditi i podsjetiti ih na vlastitu ništavnost filmom o nekom tko je bio bolji čovjek od njih. Velika je, naime, ustaška hrabrost potrebna da bi se napadalo jednu ženu, prvo galamom, a onda i sasvim konkretnim nasiljem. Hrabro je to baš onoliko koliko je hrabro ovo što sada pišem dok sjedim na sigurnoj udaljenosti i utvaram si da ovim što pišem pomažem Štefici Galić i zdravom razumu. Nisu svi, da se razumijemo, u Ljubuškom zaslužili epitet fašista kako se to čovjeku može učiniti kad se nađe usred galame koju su nadigli oni koji poput mene galame sa sigurne udaljenosti. Problem je što pametni šute dok budaletine galame. U stvari, problem je što pametni pričaju normalnim tonom pa se od galame koju tikvani nadignu njihov glas ne čuje.

Štefica Galić i dalje propagira vrijednosti koje je sa svojim suprugom za njegovog života zagovarala i materijalizirala sasvim konkretnim akcijama. To i nju čini posebnom. Svakako je čini hrabrijom od ustaških mudonja, kojima se muda nisu do zemlje otegla od hrabrosti kako se to njima čini, muda im se vuku po zemlji od gluposti, od vlastitog jada, prosječnosti i loše savjesti u koju im Štefica, baš kao do jučer i njezin pokojni suprug, dira. Ne shvataju, u svojoj ograničenosti, da su upravo Štefica i Neđo Galić, ili, na primjer, Martina Mlinarević Sopta i fra Dalibor Milas, makar se i ne slagao uvijek s njima, oni koji njihov grad čine boljim, a samim tim i njih, jadne i čemerne, pokušavaju učiniti boljim ljudima, osvjestiti njihove zablude i probuditi razum. No, jebiga, živimo u vremenu u kojem budale galame umjesto da slušaju one bolje i pametnije od sebe. Zato i živimo u septičkoj jami punoj uzburkane govnjive povijesti, koja smradom davi zdrav razum kao Taško Načić Jelisavetu Seku Sabljić u Šijanovom "Davitelju".

Ima nekog vraga u tome što o čovjeku kojeg nisam poznavao pišem kao o nekom bliskom i nazivam ga po nadimku. Tako se, naime, piše i govori ili o prijateljima , ili o herojima, koji nam se zbog odluka koje su donijeli u određenom trenutku čine bliskim, jer bismo i sami voljeli da smo toliko hrabri da u teškim trenucima učinimo jednaku stvar koju su učinili oni.

Tko bi, naime, iole normalan ikad poželio biti dio sive glupave vojske slijepaca? A ima u ovoj zemlji i heroja o kojima ne znamo ništa. Baš zbog njih trebamo Neđu, njihov simbol, svjetionik koji nam pokazuje pravi put dok plovimo kroz more govana. Trebamo, nažalost, i nekoga poput Štefice Galić, nekoga tko će umjesto svih nas primiti uvrijede i batine, a kako bismo dobili povod za raspravu o problemima koji nam desetljećima zagorčavaju život. Bez njih ne bismo mogli optužiti fašističke tikvane za to što jesu. Ne bismo dobili priliku da ih pošaljemo tamo gdje zaslužuju biti, u pakao u koji sami, svako malo, pretvaraju život Štefice Galić i svih nas.

(zurnal.info)