Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...
Ubijanje, premlaćivanje, ucjenjivanje i pljačkanje; podmetanje eksplozija, raznošenje..., a nakon toga slijedi progon.
Uvod nije nikakav predložak za akcioni film, već kratak opis «ručnog rada» Nenada Stevandića (koje li ironije, doktora po profesiji), koji je upražnjavao tokom predratnih i ratnih godina, sa posebnim akcentom na 1991. i 1992. ljeto Gospodnje. Svi navodi o Stevandiću izvučeni su što iz Haških dokumenata (svjedočenja), što iz dokumenata organa (VRS i MUP RS) Republike Srpske (koji su u posjedu «Žurnala»), u kojima se još navodi da je Stevandić bio «umiješan u kriminalne aktivnosti i upotrebu paravojnih policijskih snaga u izvršavanju njihovih zločina».
NOVA AKVIZICIJA
Stevandića mnogi danas doživljavaju kao «novu akviziciju» Srpske demokratske stranke, što je nonsens, jer je dotični kriminalac i ratni zločinac, (istina nepresuđeni), jedan od osnivača SDS-a u Krajini i osoba koja je prije rata i na samom njegovom početku žarila i palila Banjom Lukom (u bukvalnom smislu te riječi) i odlučivala o životu i smrti mahom nesrba, ali i pojedinih Srba. Od tada do danas on je prešao dug put - preko «lidera» sopstvene strančice, člana kombi partije Nikole Špirića (za Banju Luku i Krajinu), člana kombi partije Predraga Lazarevića (Srpska stranka), lažnog političkog analitičara - pa sve do «mlade nade» Mladena Bosića, zadužene za, kojeg li licemjerstva, borbu protiv korupcije. Jednostavnije rečeno, Nenad Stevandić je pripremao rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime i sa «drugom stranom», formirao terorističke grupe (što su se obučavale u Pančevu, Nišu, Dedinju...), naređivao progone muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zločine nad njima, pljačkanje, dizanje u vazduh njihovih objekata i automobila, organizovao njihov progon iz Banje Luke, (dobar dio svojih kriminalnih aktivnosti debelo je naplatio), a danas ta kreatura vergla priču o «ugroženosti» Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja..., valjda se spremajući da ponovo žari i pali, kao što je i činio. Ali sa pozicije narodnog poslanika, jer je kandidovan na listi SDS-a.
Isti taj Stevandić danas otvoreno laže o svojoj prošlosti (vidi okvir), tvrdeći da «ni luk jeo, ni luk mirisao», kenjkajući da je tada «bio premlad», «zelen»; sve, samo ne goropadni zlikovac željan novca i tuđe krvi. A bio je to, bez ikakve dileme.
RAZGOVOR SA KARADŽIĆEM
Tokom 1991. godine, Stevandić je pripadnike najgorih kriminalnih strukura iz Banjaluke slao put Srbije na trening u tamošnjim centrima Republičke državne bezbjednosti, gdje su obučavani za rukovanje eksplozivom, oružjem i pripremani za izvođenje terorističkih akcija u ovom gradu. Stevandić je sve to vrijeme bio na direktnoj liniji sa šefom srbijanskog DB-a Jovicom Stanišićem, a nikada tu bliskost nije ni krio. Istovremeno je bio i na direktnoj vezi sa Radovanom Karadžićem, haškim optuženikom i zatvorenikom, a sadržaj njihovih presretnutih razgovora najbolje argumentuje sve iznesene činjenice. Stevandić, (osim monstruoznosti posjeduje i izvanrednu količinu poltronstva koje ne preza upotrijebiti u komunikaciji sa šefovima), u jednom od razgovora snishodljivo obavještava Karadžića da «Jovici (Stanišiću, op.aut.) nosi brdo materijala» o događajima na teritoriji Krajine. U drugom, pak, razgovoru, Stevandić Karadžiću tvrdi da grupe koje on kontroliše ne čine nikakve kriminalne aktivnosti, već to rade kohorte Anđelka (Grahovca, u to vrijeme jednog od čelnika banjalučkog SDS-a).
«To su uglavnom momci koje niko nije kontrolisao. Nijedan tu nema moj. Nijedan tu nema od ovih momaka što su bili dole, povratili se sa obuke, nijedan tu nema od momaka što su se vratili iz borbe», kaže Stevandić Karadžiću, potvrđujući na taj način da je on taj koji zna ko ide na obuku i ko je istu završio.
UBISTVO STEVILOVIĆA
Tokom te 1991. godine, Stevandić nije samo slao kriminalce na obuku u Srbiju i komunicirao sa Karadžićem i Stanišićem, već je intenzivno, prema
srpskim svjedočenjima u Hagu, naoružavao mahom Srbe.
-Stevandić je organizovao naoružavanje i bio zapovjednik i odlučivao ko će da prima i koliko oružja i municije, bio zadužen za sve moguće transakcije. Dva tri puta sedmično u Drvaru je nadgledao distribuciju oružja - tvrdi jedan od svjedoka i ističe da ga je često viđao u društvu sa Stojanom Župljaninom (haškim optuženikom i zatvorenikom) i Simom Drljačom i njegovom grupom. Ove informacije se odnose na kraj juna i početak jula 1991. godine.
Stevandić je tada, prema svjedočenjima, optuživan da nije naoružavao samo Srbe, već da je oružje prodavao i Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima), uzimajući ogromne pare. Sve to, kako svjedoci navode, otkrio je pukovnik Milan Stevilović, koji je ubijen u zasjedi kod Kotor Varoši 5. juna 1992. godine.
-Javna je tajna, bar se tako po Banjaluci pričalo, da ubistvo Stevilovića nisu organizovali Hrvati, ni muslimani, već Stevandić i njegova grupa - navodi jedan od haških svjedoka. Istu priču «Žurnalu» je potvrdilo nekoliko izvora u Banjoj Luci, ali je činjenica da ove optužbe protiv Stevandića nikada nisu dokazane. Slično je i sa ubistvom inspektora Miodraga Šušnice. Stevandić je saslušavan i u ovom slučaju i to 06.10.1993. godine.
CRVENI KOMBI
Stevandić je bio i član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, zajedno sa presuđenim ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom, generalom Momirom Talićem, Stojanom Župljaninom., Rajkom Kuzmanovićem (sadašnjim predsjednikom RS)... i brojnim drugim, a u to vrijeme već je uveliko komandovao Srpskim odbrambenim snagama (SOS), koje su Banjalukom i Krajinom haračile i listom progonile muslimanski i hrvatski živalj, pljačkajući, paleći, dižući u vazduh, riječju ubijajući. Jedan od specijaliteta SOS-a bio je podmetanje oružja u muslimanske i hrvatske kuće, da bi nakon toga upadala policija i «otrkivala» neprijatelje, a SOS-ovci su nalazili i «hranu» za zloglasni Crveni kombi (bio pod kontrolom policije) u kojem su, godinama, premlaćivani i masakrirani nesrbi.
«Srpske odbrambene snage iz Banje Luke pod komandom su Stevandić Nenada, koji je ujedno i predsjednik srpskog sokolarskog društva. Znatan uticaj na SOS imaju privatni biznismeni i neki rukovodioci iz SJB i SNB u CSB Banja Luka, a SOS-u se priključilo dosta banjalučkih kriminalaca. Dio formacije SOS ušao je u formaciju specijalnog odreda milicije CSB BL, ali se ne nalazi pod stvarnom kontrolom komande odreda i CSB», navodi se Informaciji o paravojnim formacijama na području Srpske republike BiH, upućene Glavnom štabu Vojske SR BiH, 28. jula 1992. godine.
Danas Stevandić demantuje da je bio komandant SOS-a, vadeći se na mladost i mrtve.
«Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati», tvrdi Stevandić (vidi okvir). Međutim, on otvoreno laže, jer je niz svjedoka iz tog perioda «Žurnalu» potvrdilo ono što piše u dokumentu koji smo citirali, a iste tvrdnje iznijeli su i brojni svjedoci u procesima koji su se odvijali i odvijaju u Haškom tribunalu.
POD KOMANDOM STEVANDIĆA
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje je da kažu sami. U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od pripadnika ove terorističke formacije, čije ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali je redakciji poznato.
Prema njegovim riječima, prvi zadatak SOS-a bio je spriječiti JNA da odveze naoružanje iz Banje Luke i «ostavi Srbe bez mogućnosti odbrane», a «drugi zadatak je bio istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada». Junački, nema šta. «Herojstva» tek slijede.
«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a, ne libeći se da kaže da mu je Stevandić komandovao. Isti taj Stevandić ga je opomenuo da je «provaljen» i da mu je vrijeme da se skloni.
«Ja želim da prekinem sa ovim poslom, jer me je pozvao Stevandić i rekao da prestanem sa radom, jer će me uhapsiti milicija. Takođe mi je rekao da je moja lada-niva provaljena», tvrdi on.
UBISTVA U REŽIJI SOS-a
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje potvrđuje podatak da su oni koji su ih otvoreno podržavali, rukovodstvo takozvane AR Krajine, čelnici iz vojske i politike, zahtijevali njihovo rasformiranje i to nakon što su njihovi pripadnici napali stanicu milicije. O tome u svojim odgovorima svjedoči i Stevandić, podvodeći to pod sukob «komunista i srba», a ne narko dilera i policije, koja im je oduzela drogu, što je istina i što Stevandić odlično zna, jer je on te ubice i regrutovao. U tekstu pod naslovom «Krvava pouka», («Glas», 15. maj 1992. godine), nepotpisani autor okomio se na SOS, optužujući ih za noćne eksplozije, pucanje, «tipovanje» žrtava i brojne druge terorističke, kriminalne i nezakonite aktivnosti. Ovaj tekst je i najbolji demanti Stevandićevih tvrdnji da je «SOS bio vojna formacija». U «Glasu» iz tog vremena mogu se pronaći brojne vijesti o eksplozijama, progonima, pucanju i brojnim drugim kriminalnim radnjama izvršenim nad muslimanima i Hrvatima, ali nijedna vijest o kažnjavanju počinilaca. SOS-ovci su ubili Ivicu Beneša, brata čuvenog boksera Marijana Beneša, zatim zlatara Skendera Čivjaka, ugostitelja Mujčin Zlatana; Muju Smailagića ubili su sa leđa u po bijela dana ispred Harbašove pekare (kafana «Dva ribara»), Emina Husedžinović zaklana je na kućnom pragu... O nedjelima SOS-ovaca mogli bi se napisati tomovi, ali je činjenica da niko od njih do sada nije odgovarao za zločine koje su počinili.
Oni su ubili i Midhata Rušidija, rođenog 1959. godine, teškog invalida koji je u trenutku kada je odveden, već tri godine bio u penziji (radio u «Glasu»). Rušidi je odveden 28.07.1992. godine, iz kafea «Cepelin», gdje je to jutro otišao na kafu. Odvezen je u «hondi» metalik boje, bez registarskih tablica. Njegovo tijelo nađeno je u Kotor Varoši trinaest godina kasnije, a ukopan je 29.06.2005. godine. Niko od članova njegove porodice nije htio da govori za «Žurnal» iz straha za ličnu sigurnost. Srpski izvori za «Žurnal» tvrde da je smaknuće Rušidija naložio lično Stevandić, što on demantuje.
Brojni zločini počinjeni u Banjoj Luci (tvrdi se da je ubijeno od nekoliko stotina, pa čak do hiljadu Banjalučana nesrba) neće ostati nekažnjeni, u to nema nikakve dileme. Otvorene su brojne istrage, a u njihovom epicentru je Stevandić, ma šta on tvrdio o tome. Njegov pokušaj povratka u politiku u stvari je pokušaj skrivanja od odgovornosti za nedjela koja je počinio. Nema šanse da mu to pođe za rukom.
INTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:
«Žurnal» je Nenadu Stevandiću uputio pitanja, na koja je on i odgovorio, proprativši ih nizom «komentara» na račun potpisnika ovog teksta. Sve njegove odgovore i «komentare» objavljujemo bez ikakvih redakcijskih intervencija, ali moramo primijetiti da obiluju nevjerovatnim bijesom, nevjerovatnom mržnjom, nevjerovatnim lažima i nevjerovatnim strahom. Umjesto bilo kakvog osvrta na Stevandićev odgovor, dovoljno se zapitati da li nevin čovjek ima potrebe za tolikim bijesom, mržnjom, lažima i strahom?!
Žurnal: Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», vi ste početkom rata u BiH bili komandant Srpkih odbrambenih snaga (SOS) u Banjaluci.Da li je SOS bila vojna, policijska ili paravojna formacija?
STEVANDIĆ: Kako u uvodu navodite da posjedujete dokumenta da sam ja bio komandant Srpskih odbrambenih snaga i od toga polazite kao od aksioma, prvo vam moram odgovoriti da to nije istina, već još jedno od niza podmetanja iz razloga koje ne mogu trenutno potpuno da definišem, ali mogu da navedem sumnju da nisu radi objektivnog informisanja javnosti kako vi kažete. I ranije sam bio predmet paraobavještajnih, parapolicijskih i paranovinarskih insinuacija i bio optuživan da sam od komandanta crvenih beretki, specijalnog agenta i sl. I to se redovno događalo u predizborno vrijeme kao i sad. Žao mi je što mi niste omogućili uvid u dokumente koje navodite jer bih tada imao pojma o čemu se radi i bio u mogućnosti da tačnije odgovorim. Ovako vaša pitanja mi liče na saslušanje ili rialiti emisiju. Svejedno sam spreman da vam odgovorim jer naravno postoji i mogućnost da se ne radi o onome u šta opravdano sumnjam.
Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati
Ko su bili pripadnici SOS-a?
STEVANDIĆ: Nesporna je činjenica da su SOS su formirali rezervni oficiri Banjalučkog korpusa uz saglasnost djela komandnog kadra Banjalučkog korpusa. To se desilo nakon najave Jerka Doke, tadašnjeg ministra odbrane BiH da će svi koji ratuju u zapadnoj Slavoniji biti predmet krivičnog gonjenja. Ključnu i rukovodeću ulogu u realizaciji je imao Kapetan Slobodan Dubočanin po kome jedna ulica u Banjaluci danas nosi ime. To kao dugododišnji prijatelj njega i njegove porodice dobro znam. Radilo se o velikoj akciji sa više stotina učesnika tadašnje JNA koji su bili preteča nastanka VRS i preuzimanje odgovornosti za bezbjednost vojnika, njihove imovine i njihovih porodica u toku ratnih operacija u zapadnoj slavoniji. Smjene u gradu Banjaluci su brojale preko 500 vojnika i trajale su oko 15 dana koliko je otprilike trajao i sam SOS, pa sami procjenite ko je mogao da im komanduje i da ih sve zna i uveže. Ja sam tada bio student treće godine medicine, pa je potpuno neistinito, a i neinteligentno tvrditi da sam ja mogao da im komandujem. Ja za to nisam imao moći, znanja,i mogućnosti, a vjerujte ni namjere. Dakle to je bila vojna formacija Banjalučkog korpusa stvorena od vojnika i uglavnom rezervnih starješina u smjeni-odmoru, sa sredstvima veze, tehnike i sl. Dubočanina sam poznavao i napravio kontakt njega i Predraga Radića tadašnjeg gradonačelnika. Jedan od zahtijeva SOS- je bilo razoružavanje paravojnih formacija. Čak je u jednoj akciji u gradu izvršeno oslobadjanje stanice milicije mejdan-obilićevo, koju su bili zauzeli neformalni pojednici koji su se predstavljali kao SOS a koji su tom prilikom i ubijeni. (mislim da se radi o tri ili četiri osobe srpske nacionalnosti.)
Kasnije se ispostavilo da je u pozadini bio obračun u tadašnjoj JNA izmedju projugoslovenskih i prosrpskih struja u Banjalučkom korpusu a da su hvala bogu pobjedile prosrpske koje su sačuvale opremu i organizaciju Banjalučkog korpusa (i toliko puta pominjane rakete velike ubojne moći, čini mi se tipa LUNA ili sl.)
Da li su pripadnici SOS-a učestvovali u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Na sjednicama kriznih štabova opštine i regije konstatovana su krivična djela razbojništava, krađa i ugrožavanja lica i imovine većinom Bošnjaka i Hrvata i identifikovani počinioci a utvrdjeno je da je motiv bio koristoljublje a ne nacionalna ili vjerska mržnja. Time se Banjaluka odvaja od npr. Sarajeva.
Takodje se sjećam da je na mostu KAB ubijen inspektor CSB (policije) srpske nacionalnosti koji nije stao na upozorenje a da je drugi inspektor (prezime Šušnica) ubijen u kafe baru Kajak takodje srpske nacionalnosti i to greškom.
Da li vam je poznata sudbina Midhata Rušidija iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Ne znam ko je Midhat Rušidija niti mi je poznata njegova sudbina.
Kakvi su bili vaši odnosi sa Jovicom Stanišićem, tadašnjim prvim čovjekom DB Srbije?
STEVANDIĆ: Moji odnosi sa Jovicom Stanišićem su privatne prirode tako da ne znam svrhu vašeg pitanja pa nemam potrebe da na njega odgovaram.
Da li ste u Tužilaštvu BiH saslušavani kao svjedok ili kao osumnjičeni povodom ratnih dešavanja u Banjaluci?
STEVANDIĆ: U tužilaštvu BIH nisam saslušavan kao osumljičeni, ali jesam dao izjavu u svojstvu svjedoka o dogadjajima van Banjaluke. Nadam se da vaša pitanja nisu dio plana ili namjere da to promjeni imputacijom dezinformacija i insinuacija na moju štetu makar ih vi nazivali dokumentima. To govorim i zbog toga što ste pitanja poslali preko mejla gradskog odbora SDS, iako vam je za kontakt bio dovoljan i moj telefon.
Takodje vas molim da ako već imate neke informacije koje moje ime dovode u vezu sa nečim nečasnim da iste proslijedite nadležnim organima bez medijske hajke ili harange sa ciljem kreiranja slike o meni i uticaja na navedene organe.
Da ne zaboravim pa budem predmet novih pitanja i podpitanja ako i niste pitali, saslušan sam i od strane haških istražioca, dva dana zaredom u Banjaluci u svojstvu svjedoka pre više od 5 godina.
Dakle, osim Vas, na pomenutu temu, još me niko nije osumljičio.
Nadajući se korektnom i cjelovitom prenošenju svega što sam napisao u odgovoru i istim takvim namjerama i svrsi vaših postavljenih pitanja, moram da kažem da sumnjam da je ovaj vaš upit samo nastavak preuveličavanja i izmišljanja srpske krivice i krivaca gdje se od srpskih generala i predsjednika krivica spušta do studenata, tinejdžera a nesporne i dokazane zločince nad Srbima zaobilazite jer ih u javnosti FBiH predstavljaju herojima, poput Ganića, Silajdžića, Dudakovića... odnosno čitavog političko-vojnog establišmenta FBiH.
Sada kada se i ta pandorina kutija u FBiH otvorila, vjerovatno se u tom entitetu javila potreba za reciklažom i multiplikovanjem ratne priče o* zlim Srbima* pa se svjesno ili nesvjesno pridružujete održavanju predstave o velilkosrpskoj krivici. Takodje se nadam da ne pokušavate da, svjesno ili nesvjesno, na ovaj način učesvtujete u stvaranju matrice za tužilaštvo BIH kao što je ta matrica stvarana za haški tribunal. Već su mi jednom sličnom akcijom pred izbore 2006 montirali, odnosno pokušali montirati skidanje sa liste (tada u režiji SDP), izmišljajući optužbe o mome statusu u toku otadžbinskog rata.
Pošto je većina srpskih generala, predsjednika i političkih lidera na ovaj ili onaj način mrtva ili utamničena, moglo bi se desiti da se u FBiH ostalo bez materijala za navedenu matricu pa ste možda i vi podlegli varijanti *daj šta daš*, makar i studenta. Pogotovu ako nisu politički podobni Sarajevskoj čaršiji, OHR-U, i par ambasada koji se trude da koaliciono upravljaju našim životima i sudbinama .Otežavajuća okolnost je naravno moja pripadnost SDS-u.
Srdačno,
dr Nenad Stevandić 17.08.2010.god.
(zurnal.info: Odgovori u intervju dostavljeni su u pisanoj formi i objavljujemo ih u cjelosti, bez redaktorskih intervencija)
(zurnal.info)
">Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...
Ubijanje, premlaćivanje, ucjenjivanje i pljačkanje; podmetanje eksplozija, raznošenje..., a nakon toga slijedi progon.
Uvod nije nikakav predložak za akcioni film, već kratak opis «ručnog rada» Nenada Stevandića (koje li ironije, doktora po profesiji), koji je upražnjavao tokom predratnih i ratnih godina, sa posebnim akcentom na 1991. i 1992. ljeto Gospodnje. Svi navodi o Stevandiću izvučeni su što iz Haških dokumenata (svjedočenja), što iz dokumenata organa (VRS i MUP RS) Republike Srpske (koji su u posjedu «Žurnala»), u kojima se još navodi da je Stevandić bio «umiješan u kriminalne aktivnosti i upotrebu paravojnih policijskih snaga u izvršavanju njihovih zločina».
NOVA AKVIZICIJA
Stevandića mnogi danas doživljavaju kao «novu akviziciju» Srpske demokratske stranke, što je nonsens, jer je dotični kriminalac i ratni zločinac, (istina nepresuđeni), jedan od osnivača SDS-a u Krajini i osoba koja je prije rata i na samom njegovom početku žarila i palila Banjom Lukom (u bukvalnom smislu te riječi) i odlučivala o životu i smrti mahom nesrba, ali i pojedinih Srba. Od tada do danas on je prešao dug put - preko «lidera» sopstvene strančice, člana kombi partije Nikole Špirića (za Banju Luku i Krajinu), člana kombi partije Predraga Lazarevića (Srpska stranka), lažnog političkog analitičara - pa sve do «mlade nade» Mladena Bosića, zadužene za, kojeg li licemjerstva, borbu protiv korupcije. Jednostavnije rečeno, Nenad Stevandić je pripremao rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime i sa «drugom stranom», formirao terorističke grupe (što su se obučavale u Pančevu, Nišu, Dedinju...), naređivao progone muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zločine nad njima, pljačkanje, dizanje u vazduh njihovih objekata i automobila, organizovao njihov progon iz Banje Luke, (dobar dio svojih kriminalnih aktivnosti debelo je naplatio), a danas ta kreatura vergla priču o «ugroženosti» Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja..., valjda se spremajući da ponovo žari i pali, kao što je i činio. Ali sa pozicije narodnog poslanika, jer je kandidovan na listi SDS-a.
Isti taj Stevandić danas otvoreno laže o svojoj prošlosti (vidi okvir), tvrdeći da «ni luk jeo, ni luk mirisao», kenjkajući da je tada «bio premlad», «zelen»; sve, samo ne goropadni zlikovac željan novca i tuđe krvi. A bio je to, bez ikakve dileme.
RAZGOVOR SA KARADŽIĆEM
Tokom 1991. godine, Stevandić je pripadnike najgorih kriminalnih strukura iz Banjaluke slao put Srbije na trening u tamošnjim centrima Republičke državne bezbjednosti, gdje su obučavani za rukovanje eksplozivom, oružjem i pripremani za izvođenje terorističkih akcija u ovom gradu. Stevandić je sve to vrijeme bio na direktnoj liniji sa šefom srbijanskog DB-a Jovicom Stanišićem, a nikada tu bliskost nije ni krio. Istovremeno je bio i na direktnoj vezi sa Radovanom Karadžićem, haškim optuženikom i zatvorenikom, a sadržaj njihovih presretnutih razgovora najbolje argumentuje sve iznesene činjenice. Stevandić, (osim monstruoznosti posjeduje i izvanrednu količinu poltronstva koje ne preza upotrijebiti u komunikaciji sa šefovima), u jednom od razgovora snishodljivo obavještava Karadžića da «Jovici (Stanišiću, op.aut.) nosi brdo materijala» o događajima na teritoriji Krajine. U drugom, pak, razgovoru, Stevandić Karadžiću tvrdi da grupe koje on kontroliše ne čine nikakve kriminalne aktivnosti, već to rade kohorte Anđelka (Grahovca, u to vrijeme jednog od čelnika banjalučkog SDS-a).
«To su uglavnom momci koje niko nije kontrolisao. Nijedan tu nema moj. Nijedan tu nema od ovih momaka što su bili dole, povratili se sa obuke, nijedan tu nema od momaka što su se vratili iz borbe», kaže Stevandić Karadžiću, potvrđujući na taj način da je on taj koji zna ko ide na obuku i ko je istu završio.
UBISTVO STEVILOVIĆA
Tokom te 1991. godine, Stevandić nije samo slao kriminalce na obuku u Srbiju i komunicirao sa Karadžićem i Stanišićem, već je intenzivno, prema
srpskim svjedočenjima u Hagu, naoružavao mahom Srbe.
-Stevandić je organizovao naoružavanje i bio zapovjednik i odlučivao ko će da prima i koliko oružja i municije, bio zadužen za sve moguće transakcije. Dva tri puta sedmično u Drvaru je nadgledao distribuciju oružja - tvrdi jedan od svjedoka i ističe da ga je često viđao u društvu sa Stojanom Župljaninom (haškim optuženikom i zatvorenikom) i Simom Drljačom i njegovom grupom. Ove informacije se odnose na kraj juna i početak jula 1991. godine.
Stevandić je tada, prema svjedočenjima, optuživan da nije naoružavao samo Srbe, već da je oružje prodavao i Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima), uzimajući ogromne pare. Sve to, kako svjedoci navode, otkrio je pukovnik Milan Stevilović, koji je ubijen u zasjedi kod Kotor Varoši 5. juna 1992. godine.
-Javna je tajna, bar se tako po Banjaluci pričalo, da ubistvo Stevilovića nisu organizovali Hrvati, ni muslimani, već Stevandić i njegova grupa - navodi jedan od haških svjedoka. Istu priču «Žurnalu» je potvrdilo nekoliko izvora u Banjoj Luci, ali je činjenica da ove optužbe protiv Stevandića nikada nisu dokazane. Slično je i sa ubistvom inspektora Miodraga Šušnice. Stevandić je saslušavan i u ovom slučaju i to 06.10.1993. godine.
CRVENI KOMBI
Stevandić je bio i član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, zajedno sa presuđenim ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom, generalom Momirom Talićem, Stojanom Župljaninom., Rajkom Kuzmanovićem (sadašnjim predsjednikom RS)... i brojnim drugim, a u to vrijeme već je uveliko komandovao Srpskim odbrambenim snagama (SOS), koje su Banjalukom i Krajinom haračile i listom progonile muslimanski i hrvatski živalj, pljačkajući, paleći, dižući u vazduh, riječju ubijajući. Jedan od specijaliteta SOS-a bio je podmetanje oružja u muslimanske i hrvatske kuće, da bi nakon toga upadala policija i «otrkivala» neprijatelje, a SOS-ovci su nalazili i «hranu» za zloglasni Crveni kombi (bio pod kontrolom policije) u kojem su, godinama, premlaćivani i masakrirani nesrbi.
«Srpske odbrambene snage iz Banje Luke pod komandom su Stevandić Nenada, koji je ujedno i predsjednik srpskog sokolarskog društva. Znatan uticaj na SOS imaju privatni biznismeni i neki rukovodioci iz SJB i SNB u CSB Banja Luka, a SOS-u se priključilo dosta banjalučkih kriminalaca. Dio formacije SOS ušao je u formaciju specijalnog odreda milicije CSB BL, ali se ne nalazi pod stvarnom kontrolom komande odreda i CSB», navodi se Informaciji o paravojnim formacijama na području Srpske republike BiH, upućene Glavnom štabu Vojske SR BiH, 28. jula 1992. godine.
Danas Stevandić demantuje da je bio komandant SOS-a, vadeći se na mladost i mrtve.
«Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati», tvrdi Stevandić (vidi okvir). Međutim, on otvoreno laže, jer je niz svjedoka iz tog perioda «Žurnalu» potvrdilo ono što piše u dokumentu koji smo citirali, a iste tvrdnje iznijeli su i brojni svjedoci u procesima koji su se odvijali i odvijaju u Haškom tribunalu.
POD KOMANDOM STEVANDIĆA
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje je da kažu sami. U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od pripadnika ove terorističke formacije, čije ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali je redakciji poznato.
Prema njegovim riječima, prvi zadatak SOS-a bio je spriječiti JNA da odveze naoružanje iz Banje Luke i «ostavi Srbe bez mogućnosti odbrane», a «drugi zadatak je bio istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada». Junački, nema šta. «Herojstva» tek slijede.
«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a, ne libeći se da kaže da mu je Stevandić komandovao. Isti taj Stevandić ga je opomenuo da je «provaljen» i da mu je vrijeme da se skloni.
«Ja želim da prekinem sa ovim poslom, jer me je pozvao Stevandić i rekao da prestanem sa radom, jer će me uhapsiti milicija. Takođe mi je rekao da je moja lada-niva provaljena», tvrdi on.
UBISTVA U REŽIJI SOS-a
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje potvrđuje podatak da su oni koji su ih otvoreno podržavali, rukovodstvo takozvane AR Krajine, čelnici iz vojske i politike, zahtijevali njihovo rasformiranje i to nakon što su njihovi pripadnici napali stanicu milicije. O tome u svojim odgovorima svjedoči i Stevandić, podvodeći to pod sukob «komunista i srba», a ne narko dilera i policije, koja im je oduzela drogu, što je istina i što Stevandić odlično zna, jer je on te ubice i regrutovao. U tekstu pod naslovom «Krvava pouka», («Glas», 15. maj 1992. godine), nepotpisani autor okomio se na SOS, optužujući ih za noćne eksplozije, pucanje, «tipovanje» žrtava i brojne druge terorističke, kriminalne i nezakonite aktivnosti. Ovaj tekst je i najbolji demanti Stevandićevih tvrdnji da je «SOS bio vojna formacija». U «Glasu» iz tog vremena mogu se pronaći brojne vijesti o eksplozijama, progonima, pucanju i brojnim drugim kriminalnim radnjama izvršenim nad muslimanima i Hrvatima, ali nijedna vijest o kažnjavanju počinilaca. SOS-ovci su ubili Ivicu Beneša, brata čuvenog boksera Marijana Beneša, zatim zlatara Skendera Čivjaka, ugostitelja Mujčin Zlatana; Muju Smailagića ubili su sa leđa u po bijela dana ispred Harbašove pekare (kafana «Dva ribara»), Emina Husedžinović zaklana je na kućnom pragu... O nedjelima SOS-ovaca mogli bi se napisati tomovi, ali je činjenica da niko od njih do sada nije odgovarao za zločine koje su počinili.
Oni su ubili i Midhata Rušidija, rođenog 1959. godine, teškog invalida koji je u trenutku kada je odveden, već tri godine bio u penziji (radio u «Glasu»). Rušidi je odveden 28.07.1992. godine, iz kafea «Cepelin», gdje je to jutro otišao na kafu. Odvezen je u «hondi» metalik boje, bez registarskih tablica. Njegovo tijelo nađeno je u Kotor Varoši trinaest godina kasnije, a ukopan je 29.06.2005. godine. Niko od članova njegove porodice nije htio da govori za «Žurnal» iz straha za ličnu sigurnost. Srpski izvori za «Žurnal» tvrde da je smaknuće Rušidija naložio lično Stevandić, što on demantuje.
Brojni zločini počinjeni u Banjoj Luci (tvrdi se da je ubijeno od nekoliko stotina, pa čak do hiljadu Banjalučana nesrba) neće ostati nekažnjeni, u to nema nikakve dileme. Otvorene su brojne istrage, a u njihovom epicentru je Stevandić, ma šta on tvrdio o tome. Njegov pokušaj povratka u politiku u stvari je pokušaj skrivanja od odgovornosti za nedjela koja je počinio. Nema šanse da mu to pođe za rukom.
INTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:
«Žurnal» je Nenadu Stevandiću uputio pitanja, na koja je on i odgovorio, proprativši ih nizom «komentara» na račun potpisnika ovog teksta. Sve njegove odgovore i «komentare» objavljujemo bez ikakvih redakcijskih intervencija, ali moramo primijetiti da obiluju nevjerovatnim bijesom, nevjerovatnom mržnjom, nevjerovatnim lažima i nevjerovatnim strahom. Umjesto bilo kakvog osvrta na Stevandićev odgovor, dovoljno se zapitati da li nevin čovjek ima potrebe za tolikim bijesom, mržnjom, lažima i strahom?!
Žurnal: Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», vi ste početkom rata u BiH bili komandant Srpkih odbrambenih snaga (SOS) u Banjaluci.Da li je SOS bila vojna, policijska ili paravojna formacija?
STEVANDIĆ: Kako u uvodu navodite da posjedujete dokumenta da sam ja bio komandant Srpskih odbrambenih snaga i od toga polazite kao od aksioma, prvo vam moram odgovoriti da to nije istina, već još jedno od niza podmetanja iz razloga koje ne mogu trenutno potpuno da definišem, ali mogu da navedem sumnju da nisu radi objektivnog informisanja javnosti kako vi kažete. I ranije sam bio predmet paraobavještajnih, parapolicijskih i paranovinarskih insinuacija i bio optuživan da sam od komandanta crvenih beretki, specijalnog agenta i sl. I to se redovno događalo u predizborno vrijeme kao i sad. Žao mi je što mi niste omogućili uvid u dokumente koje navodite jer bih tada imao pojma o čemu se radi i bio u mogućnosti da tačnije odgovorim. Ovako vaša pitanja mi liče na saslušanje ili rialiti emisiju. Svejedno sam spreman da vam odgovorim jer naravno postoji i mogućnost da se ne radi o onome u šta opravdano sumnjam.
Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati
Ko su bili pripadnici SOS-a?
STEVANDIĆ: Nesporna je činjenica da su SOS su formirali rezervni oficiri Banjalučkog korpusa uz saglasnost djela komandnog kadra Banjalučkog korpusa. To se desilo nakon najave Jerka Doke, tadašnjeg ministra odbrane BiH da će svi koji ratuju u zapadnoj Slavoniji biti predmet krivičnog gonjenja. Ključnu i rukovodeću ulogu u realizaciji je imao Kapetan Slobodan Dubočanin po kome jedna ulica u Banjaluci danas nosi ime. To kao dugododišnji prijatelj njega i njegove porodice dobro znam. Radilo se o velikoj akciji sa više stotina učesnika tadašnje JNA koji su bili preteča nastanka VRS i preuzimanje odgovornosti za bezbjednost vojnika, njihove imovine i njihovih porodica u toku ratnih operacija u zapadnoj slavoniji. Smjene u gradu Banjaluci su brojale preko 500 vojnika i trajale su oko 15 dana koliko je otprilike trajao i sam SOS, pa sami procjenite ko je mogao da im komanduje i da ih sve zna i uveže. Ja sam tada bio student treće godine medicine, pa je potpuno neistinito, a i neinteligentno tvrditi da sam ja mogao da im komandujem. Ja za to nisam imao moći, znanja,i mogućnosti, a vjerujte ni namjere. Dakle to je bila vojna formacija Banjalučkog korpusa stvorena od vojnika i uglavnom rezervnih starješina u smjeni-odmoru, sa sredstvima veze, tehnike i sl. Dubočanina sam poznavao i napravio kontakt njega i Predraga Radića tadašnjeg gradonačelnika. Jedan od zahtijeva SOS- je bilo razoružavanje paravojnih formacija. Čak je u jednoj akciji u gradu izvršeno oslobadjanje stanice milicije mejdan-obilićevo, koju su bili zauzeli neformalni pojednici koji su se predstavljali kao SOS a koji su tom prilikom i ubijeni. (mislim da se radi o tri ili četiri osobe srpske nacionalnosti.)
Kasnije se ispostavilo da je u pozadini bio obračun u tadašnjoj JNA izmedju projugoslovenskih i prosrpskih struja u Banjalučkom korpusu a da su hvala bogu pobjedile prosrpske koje su sačuvale opremu i organizaciju Banjalučkog korpusa (i toliko puta pominjane rakete velike ubojne moći, čini mi se tipa LUNA ili sl.)
Da li su pripadnici SOS-a učestvovali u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Na sjednicama kriznih štabova opštine i regije konstatovana su krivična djela razbojništava, krađa i ugrožavanja lica i imovine većinom Bošnjaka i Hrvata i identifikovani počinioci a utvrdjeno je da je motiv bio koristoljublje a ne nacionalna ili vjerska mržnja. Time se Banjaluka odvaja od npr. Sarajeva.
Takodje se sjećam da je na mostu KAB ubijen inspektor CSB (policije) srpske nacionalnosti koji nije stao na upozorenje a da je drugi inspektor (prezime Šušnica) ubijen u kafe baru Kajak takodje srpske nacionalnosti i to greškom.
Da li vam je poznata sudbina Midhata Rušidija iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Ne znam ko je Midhat Rušidija niti mi je poznata njegova sudbina.
Kakvi su bili vaši odnosi sa Jovicom Stanišićem, tadašnjim prvim čovjekom DB Srbije?
STEVANDIĆ: Moji odnosi sa Jovicom Stanišićem su privatne prirode tako da ne znam svrhu vašeg pitanja pa nemam potrebe da na njega odgovaram.
Da li ste u Tužilaštvu BiH saslušavani kao svjedok ili kao osumnjičeni povodom ratnih dešavanja u Banjaluci?
STEVANDIĆ: U tužilaštvu BIH nisam saslušavan kao osumljičeni, ali jesam dao izjavu u svojstvu svjedoka o dogadjajima van Banjaluke. Nadam se da vaša pitanja nisu dio plana ili namjere da to promjeni imputacijom dezinformacija i insinuacija na moju štetu makar ih vi nazivali dokumentima. To govorim i zbog toga što ste pitanja poslali preko mejla gradskog odbora SDS, iako vam je za kontakt bio dovoljan i moj telefon.
Takodje vas molim da ako već imate neke informacije koje moje ime dovode u vezu sa nečim nečasnim da iste proslijedite nadležnim organima bez medijske hajke ili harange sa ciljem kreiranja slike o meni i uticaja na navedene organe.
Da ne zaboravim pa budem predmet novih pitanja i podpitanja ako i niste pitali, saslušan sam i od strane haških istražioca, dva dana zaredom u Banjaluci u svojstvu svjedoka pre više od 5 godina.
Dakle, osim Vas, na pomenutu temu, još me niko nije osumljičio.
Nadajući se korektnom i cjelovitom prenošenju svega što sam napisao u odgovoru i istim takvim namjerama i svrsi vaših postavljenih pitanja, moram da kažem da sumnjam da je ovaj vaš upit samo nastavak preuveličavanja i izmišljanja srpske krivice i krivaca gdje se od srpskih generala i predsjednika krivica spušta do studenata, tinejdžera a nesporne i dokazane zločince nad Srbima zaobilazite jer ih u javnosti FBiH predstavljaju herojima, poput Ganića, Silajdžića, Dudakovića... odnosno čitavog političko-vojnog establišmenta FBiH.
Sada kada se i ta pandorina kutija u FBiH otvorila, vjerovatno se u tom entitetu javila potreba za reciklažom i multiplikovanjem ratne priče o* zlim Srbima* pa se svjesno ili nesvjesno pridružujete održavanju predstave o velilkosrpskoj krivici. Takodje se nadam da ne pokušavate da, svjesno ili nesvjesno, na ovaj način učesvtujete u stvaranju matrice za tužilaštvo BIH kao što je ta matrica stvarana za haški tribunal. Već su mi jednom sličnom akcijom pred izbore 2006 montirali, odnosno pokušali montirati skidanje sa liste (tada u režiji SDP), izmišljajući optužbe o mome statusu u toku otadžbinskog rata.
Pošto je većina srpskih generala, predsjednika i političkih lidera na ovaj ili onaj način mrtva ili utamničena, moglo bi se desiti da se u FBiH ostalo bez materijala za navedenu matricu pa ste možda i vi podlegli varijanti *daj šta daš*, makar i studenta. Pogotovu ako nisu politički podobni Sarajevskoj čaršiji, OHR-U, i par ambasada koji se trude da koaliciono upravljaju našim životima i sudbinama .Otežavajuća okolnost je naravno moja pripadnost SDS-u.
Srdačno,
dr Nenad Stevandić 17.08.2010.god.
(zurnal.info: Odgovori u intervju dostavljeni su u pisanoj formi i objavljujemo ih u cjelosti, bez redaktorskih intervencija)
(zurnal.info)
">
:NENAD STEVANDIĆ – ZVIJEZDA PRELAZNOG ROKA: Student koji je zapalio žito
NENAD STEVANDIĆ – ZVIJEZDA PRELAZNOG ROKA: Student koji je zapalio žito
Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...
Ubijanje, premlaćivanje, ucjenjivanje i pljačkanje; podmetanje eksplozija, raznošenje..., a nakon toga slijedi progon.
Uvod nije nikakav predložak za akcioni film, već kratak opis «ručnog rada» Nenada Stevandića (koje li ironije, doktora po profesiji), koji je upražnjavao tokom predratnih i ratnih godina, sa posebnim akcentom na 1991. i 1992. ljeto Gospodnje. Svi navodi o Stevandiću izvučeni su što iz Haških dokumenata (svjedočenja), što iz dokumenata organa (VRS i MUP RS) Republike Srpske (koji su u posjedu «Žurnala»), u kojima se još navodi da je Stevandić bio «umiješan u kriminalne aktivnosti i upotrebu paravojnih policijskih snaga u izvršavanju njihovih zločina».
NOVA AKVIZICIJA
Stevandića mnogi danas doživljavaju kao «novu akviziciju» Srpske demokratske stranke, što je nonsens, jer je dotični kriminalac i ratni zločinac, (istina nepresuđeni), jedan od osnivača SDS-a u Krajini i osoba koja je prije rata i na samom njegovom početku žarila i palila Banjom Lukom (u bukvalnom smislu te riječi) i odlučivala o životu i smrti mahom nesrba, ali i pojedinih Srba. Od tada do danas on je prešao dug put - preko «lidera» sopstvene strančice, člana kombi partije Nikole Špirića (za Banju Luku i Krajinu), člana kombi partije Predraga Lazarevića (Srpska stranka), lažnog političkog analitičara - pa sve do «mlade nade» Mladena Bosića, zadužene za, kojeg li licemjerstva, borbu protiv korupcije. Jednostavnije rečeno, Nenad Stevandić je pripremao rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime i sa «drugom stranom», formirao terorističke grupe (što su se obučavale u Pančevu, Nišu, Dedinju...), naređivao progone muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zločine nad njima, pljačkanje, dizanje u vazduh njihovih objekata i automobila, organizovao njihov progon iz Banje Luke, (dobar dio svojih kriminalnih aktivnosti debelo je naplatio), a danas ta kreatura vergla priču o «ugroženosti» Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja..., valjda se spremajući da ponovo žari i pali, kao što je i činio. Ali sa pozicije narodnog poslanika, jer je kandidovan na listi SDS-a.
Isti taj Stevandić danas otvoreno laže o svojoj prošlosti (vidi okvir), tvrdeći da «ni luk jeo, ni luk mirisao», kenjkajući da je tada «bio premlad», «zelen»; sve, samo ne goropadni zlikovac željan novca i tuđe krvi. A bio je to, bez ikakve dileme.
RAZGOVOR SA KARADŽIĆEM
Tokom 1991. godine, Stevandić je pripadnike najgorih kriminalnih strukura iz Banjaluke slao put Srbije na trening u tamošnjim centrima Republičke državne bezbjednosti, gdje su obučavani za rukovanje eksplozivom, oružjem i pripremani za izvođenje terorističkih akcija u ovom gradu. Stevandić je sve to vrijeme bio na direktnoj liniji sa šefom srbijanskog DB-a Jovicom Stanišićem, a nikada tu bliskost nije ni krio. Istovremeno je bio i na direktnoj vezi sa Radovanom Karadžićem, haškim optuženikom i zatvorenikom, a sadržaj njihovih presretnutih razgovora najbolje argumentuje sve iznesene činjenice. Stevandić, (osim monstruoznosti posjeduje i izvanrednu količinu poltronstva koje ne preza upotrijebiti u komunikaciji sa šefovima), u jednom od razgovora snishodljivo obavještava Karadžića da «Jovici (Stanišiću, op.aut.) nosi brdo materijala» o događajima na teritoriji Krajine. U drugom, pak, razgovoru, Stevandić Karadžiću tvrdi da grupe koje on kontroliše ne čine nikakve kriminalne aktivnosti, već to rade kohorte Anđelka (Grahovca, u to vrijeme jednog od čelnika banjalučkog SDS-a).
«To su uglavnom momci koje niko nije kontrolisao. Nijedan tu nema moj. Nijedan tu nema od ovih momaka što su bili dole, povratili se sa obuke, nijedan tu nema od momaka što su se vratili iz borbe», kaže Stevandić Karadžiću, potvrđujući na taj način da je on taj koji zna ko ide na obuku i ko je istu završio.
UBISTVO STEVILOVIĆA
Tokom te 1991. godine, Stevandić nije samo slao kriminalce na obuku u Srbiju i komunicirao sa Karadžićem i Stanišićem, već je intenzivno, prema
srpskim svjedočenjima u Hagu, naoružavao mahom Srbe.
-Stevandić je organizovao naoružavanje i bio zapovjednik i odlučivao ko će da prima i koliko oružja i municije, bio zadužen za sve moguće transakcije. Dva tri puta sedmično u Drvaru je nadgledao distribuciju oružja - tvrdi jedan od svjedoka i ističe da ga je često viđao u društvu sa Stojanom Župljaninom (haškim optuženikom i zatvorenikom) i Simom Drljačom i njegovom grupom. Ove informacije se odnose na kraj juna i početak jula 1991. godine.
Stevandić je tada, prema svjedočenjima, optuživan da nije naoružavao samo Srbe, već da je oružje prodavao i Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima), uzimajući ogromne pare. Sve to, kako svjedoci navode, otkrio je pukovnik Milan Stevilović, koji je ubijen u zasjedi kod Kotor Varoši 5. juna 1992. godine.
-Javna je tajna, bar se tako po Banjaluci pričalo, da ubistvo Stevilovića nisu organizovali Hrvati, ni muslimani, već Stevandić i njegova grupa - navodi jedan od haških svjedoka. Istu priču «Žurnalu» je potvrdilo nekoliko izvora u Banjoj Luci, ali je činjenica da ove optužbe protiv Stevandića nikada nisu dokazane. Slično je i sa ubistvom inspektora Miodraga Šušnice. Stevandić je saslušavan i u ovom slučaju i to 06.10.1993. godine.
CRVENI KOMBI
Stevandić je bio i član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, zajedno sa presuđenim ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom, generalom Momirom Talićem, Stojanom Župljaninom., Rajkom Kuzmanovićem (sadašnjim predsjednikom RS)... i brojnim drugim, a u to vrijeme već je uveliko komandovao Srpskim odbrambenim snagama (SOS), koje su Banjalukom i Krajinom haračile i listom progonile muslimanski i hrvatski živalj, pljačkajući, paleći, dižući u vazduh, riječju ubijajući. Jedan od specijaliteta SOS-a bio je podmetanje oružja u muslimanske i hrvatske kuće, da bi nakon toga upadala policija i «otrkivala» neprijatelje, a SOS-ovci su nalazili i «hranu» za zloglasni Crveni kombi (bio pod kontrolom policije) u kojem su, godinama, premlaćivani i masakrirani nesrbi.
«Srpske odbrambene snage iz Banje Luke pod komandom su Stevandić Nenada, koji je ujedno i predsjednik srpskog sokolarskog društva. Znatan uticaj na SOS imaju privatni biznismeni i neki rukovodioci iz SJB i SNB u CSB Banja Luka, a SOS-u se priključilo dosta banjalučkih kriminalaca. Dio formacije SOS ušao je u formaciju specijalnog odreda milicije CSB BL, ali se ne nalazi pod stvarnom kontrolom komande odreda i CSB», navodi se Informaciji o paravojnim formacijama na području Srpske republike BiH, upućene Glavnom štabu Vojske SR BiH, 28. jula 1992. godine.
Danas Stevandić demantuje da je bio komandant SOS-a, vadeći se na mladost i mrtve.
«Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati», tvrdi Stevandić (vidi okvir). Međutim, on otvoreno laže, jer je niz svjedoka iz tog perioda «Žurnalu» potvrdilo ono što piše u dokumentu koji smo citirali, a iste tvrdnje iznijeli su i brojni svjedoci u procesima koji su se odvijali i odvijaju u Haškom tribunalu.
POD KOMANDOM STEVANDIĆA
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje je da kažu sami. U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od pripadnika ove terorističke formacije, čije ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali je redakciji poznato.
Prema njegovim riječima, prvi zadatak SOS-a bio je spriječiti JNA da odveze naoružanje iz Banje Luke i «ostavi Srbe bez mogućnosti odbrane», a «drugi zadatak je bio istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada». Junački, nema šta. «Herojstva» tek slijede.
«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a, ne libeći se da kaže da mu je Stevandić komandovao. Isti taj Stevandić ga je opomenuo da je «provaljen» i da mu je vrijeme da se skloni.
«Ja želim da prekinem sa ovim poslom, jer me je pozvao Stevandić i rekao da prestanem sa radom, jer će me uhapsiti milicija. Takođe mi je rekao da je moja lada-niva provaljena», tvrdi on.
UBISTVA U REŽIJI SOS-a
Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje potvrđuje podatak da su oni koji su ih otvoreno podržavali, rukovodstvo takozvane AR Krajine, čelnici iz vojske i politike, zahtijevali njihovo rasformiranje i to nakon što su njihovi pripadnici napali stanicu milicije. O tome u svojim odgovorima svjedoči i Stevandić, podvodeći to pod sukob «komunista i srba», a ne narko dilera i policije, koja im je oduzela drogu, što je istina i što Stevandić odlično zna, jer je on te ubice i regrutovao. U tekstu pod naslovom «Krvava pouka», («Glas», 15. maj 1992. godine), nepotpisani autor okomio se na SOS, optužujući ih za noćne eksplozije, pucanje, «tipovanje» žrtava i brojne druge terorističke, kriminalne i nezakonite aktivnosti. Ovaj tekst je i najbolji demanti Stevandićevih tvrdnji da je «SOS bio vojna formacija». U «Glasu» iz tog vremena mogu se pronaći brojne vijesti o eksplozijama, progonima, pucanju i brojnim drugim kriminalnim radnjama izvršenim nad muslimanima i Hrvatima, ali nijedna vijest o kažnjavanju počinilaca. SOS-ovci su ubili Ivicu Beneša, brata čuvenog boksera Marijana Beneša, zatim zlatara Skendera Čivjaka, ugostitelja Mujčin Zlatana; Muju Smailagića ubili su sa leđa u po bijela dana ispred Harbašove pekare (kafana «Dva ribara»), Emina Husedžinović zaklana je na kućnom pragu... O nedjelima SOS-ovaca mogli bi se napisati tomovi, ali je činjenica da niko od njih do sada nije odgovarao za zločine koje su počinili.
Oni su ubili i Midhata Rušidija, rođenog 1959. godine, teškog invalida koji je u trenutku kada je odveden, već tri godine bio u penziji (radio u «Glasu»). Rušidi je odveden 28.07.1992. godine, iz kafea «Cepelin», gdje je to jutro otišao na kafu. Odvezen je u «hondi» metalik boje, bez registarskih tablica. Njegovo tijelo nađeno je u Kotor Varoši trinaest godina kasnije, a ukopan je 29.06.2005. godine. Niko od članova njegove porodice nije htio da govori za «Žurnal» iz straha za ličnu sigurnost. Srpski izvori za «Žurnal» tvrde da je smaknuće Rušidija naložio lično Stevandić, što on demantuje.
Brojni zločini počinjeni u Banjoj Luci (tvrdi se da je ubijeno od nekoliko stotina, pa čak do hiljadu Banjalučana nesrba) neće ostati nekažnjeni, u to nema nikakve dileme. Otvorene su brojne istrage, a u njihovom epicentru je Stevandić, ma šta on tvrdio o tome. Njegov pokušaj povratka u politiku u stvari je pokušaj skrivanja od odgovornosti za nedjela koja je počinio. Nema šanse da mu to pođe za rukom.
INTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:
«Žurnal» je Nenadu Stevandiću uputio pitanja, na koja je on i odgovorio, proprativši ih nizom «komentara» na račun potpisnika ovog teksta. Sve njegove odgovore i «komentare» objavljujemo bez ikakvih redakcijskih intervencija, ali moramo primijetiti da obiluju nevjerovatnim bijesom, nevjerovatnom mržnjom, nevjerovatnim lažima i nevjerovatnim strahom. Umjesto bilo kakvog osvrta na Stevandićev odgovor, dovoljno se zapitati da li nevin čovjek ima potrebe za tolikim bijesom, mržnjom, lažima i strahom?!
Žurnal: Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», vi ste početkom rata u BiH bili komandant Srpkih odbrambenih snaga (SOS) u Banjaluci.Da li je SOS bila vojna, policijska ili paravojna formacija?
STEVANDIĆ: Kako u uvodu navodite da posjedujete dokumenta da sam ja bio komandant Srpskih odbrambenih snaga i od toga polazite kao od aksioma, prvo vam moram odgovoriti da to nije istina, već još jedno od niza podmetanja iz razloga koje ne mogu trenutno potpuno da definišem, ali mogu da navedem sumnju da nisu radi objektivnog informisanja javnosti kako vi kažete. I ranije sam bio predmet paraobavještajnih, parapolicijskih i paranovinarskih insinuacija i bio optuživan da sam od komandanta crvenih beretki, specijalnog agenta i sl. I to se redovno događalo u predizborno vrijeme kao i sad. Žao mi je što mi niste omogućili uvid u dokumente koje navodite jer bih tada imao pojma o čemu se radi i bio u mogućnosti da tačnije odgovorim. Ovako vaša pitanja mi liče na saslušanje ili rialiti emisiju. Svejedno sam spreman da vam odgovorim jer naravno postoji i mogućnost da se ne radi o onome u šta opravdano sumnjam.
Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati
Ko su bili pripadnici SOS-a?
STEVANDIĆ: Nesporna je činjenica da su SOS su formirali rezervni oficiri Banjalučkog korpusa uz saglasnost djela komandnog kadra Banjalučkog korpusa. To se desilo nakon najave Jerka Doke, tadašnjeg ministra odbrane BiH da će svi koji ratuju u zapadnoj Slavoniji biti predmet krivičnog gonjenja. Ključnu i rukovodeću ulogu u realizaciji je imao Kapetan Slobodan Dubočanin po kome jedna ulica u Banjaluci danas nosi ime. To kao dugododišnji prijatelj njega i njegove porodice dobro znam. Radilo se o velikoj akciji sa više stotina učesnika tadašnje JNA koji su bili preteča nastanka VRS i preuzimanje odgovornosti za bezbjednost vojnika, njihove imovine i njihovih porodica u toku ratnih operacija u zapadnoj slavoniji. Smjene u gradu Banjaluci su brojale preko 500 vojnika i trajale su oko 15 dana koliko je otprilike trajao i sam SOS, pa sami procjenite ko je mogao da im komanduje i da ih sve zna i uveže. Ja sam tada bio student treće godine medicine, pa je potpuno neistinito, a i neinteligentno tvrditi da sam ja mogao da im komandujem. Ja za to nisam imao moći, znanja,i mogućnosti, a vjerujte ni namjere. Dakle to je bila vojna formacija Banjalučkog korpusa stvorena od vojnika i uglavnom rezervnih starješina u smjeni-odmoru, sa sredstvima veze, tehnike i sl. Dubočanina sam poznavao i napravio kontakt njega i Predraga Radića tadašnjeg gradonačelnika. Jedan od zahtijeva SOS- je bilo razoružavanje paravojnih formacija. Čak je u jednoj akciji u gradu izvršeno oslobadjanje stanice milicije mejdan-obilićevo, koju su bili zauzeli neformalni pojednici koji su se predstavljali kao SOS a koji su tom prilikom i ubijeni. (mislim da se radi o tri ili četiri osobe srpske nacionalnosti.)
Kasnije se ispostavilo da je u pozadini bio obračun u tadašnjoj JNA izmedju projugoslovenskih i prosrpskih struja u Banjalučkom korpusu a da su hvala bogu pobjedile prosrpske koje su sačuvale opremu i organizaciju Banjalučkog korpusa (i toliko puta pominjane rakete velike ubojne moći, čini mi se tipa LUNA ili sl.)
Da li su pripadnici SOS-a učestvovali u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Na sjednicama kriznih štabova opštine i regije konstatovana su krivična djela razbojništava, krađa i ugrožavanja lica i imovine većinom Bošnjaka i Hrvata i identifikovani počinioci a utvrdjeno je da je motiv bio koristoljublje a ne nacionalna ili vjerska mržnja. Time se Banjaluka odvaja od npr. Sarajeva.
Takodje se sjećam da je na mostu KAB ubijen inspektor CSB (policije) srpske nacionalnosti koji nije stao na upozorenje a da je drugi inspektor (prezime Šušnica) ubijen u kafe baru Kajak takodje srpske nacionalnosti i to greškom.
Da li vam je poznata sudbina Midhata Rušidija iz Banjaluke?
STEVANDIĆ: Ne znam ko je Midhat Rušidija niti mi je poznata njegova sudbina.
Kakvi su bili vaši odnosi sa Jovicom Stanišićem, tadašnjim prvim čovjekom DB Srbije?
STEVANDIĆ: Moji odnosi sa Jovicom Stanišićem su privatne prirode tako da ne znam svrhu vašeg pitanja pa nemam potrebe da na njega odgovaram.
Da li ste u Tužilaštvu BiH saslušavani kao svjedok ili kao osumnjičeni povodom ratnih dešavanja u Banjaluci?
STEVANDIĆ: U tužilaštvu BIH nisam saslušavan kao osumljičeni, ali jesam dao izjavu u svojstvu svjedoka o dogadjajima van Banjaluke. Nadam se da vaša pitanja nisu dio plana ili namjere da to promjeni imputacijom dezinformacija i insinuacija na moju štetu makar ih vi nazivali dokumentima. To govorim i zbog toga što ste pitanja poslali preko mejla gradskog odbora SDS, iako vam je za kontakt bio dovoljan i moj telefon.
Takodje vas molim da ako već imate neke informacije koje moje ime dovode u vezu sa nečim nečasnim da iste proslijedite nadležnim organima bez medijske hajke ili harange sa ciljem kreiranja slike o meni i uticaja na navedene organe.
Da ne zaboravim pa budem predmet novih pitanja i podpitanja ako i niste pitali, saslušan sam i od strane haških istražioca, dva dana zaredom u Banjaluci u svojstvu svjedoka pre više od 5 godina.
Dakle, osim Vas, na pomenutu temu, još me niko nije osumljičio.
Nadajući se korektnom i cjelovitom prenošenju svega što sam napisao u odgovoru i istim takvim namjerama i svrsi vaših postavljenih pitanja, moram da kažem da sumnjam da je ovaj vaš upit samo nastavak preuveličavanja i izmišljanja srpske krivice i krivaca gdje se od srpskih generala i predsjednika krivica spušta do studenata, tinejdžera a nesporne i dokazane zločince nad Srbima zaobilazite jer ih u javnosti FBiH predstavljaju herojima, poput Ganića, Silajdžića, Dudakovića... odnosno čitavog političko-vojnog establišmenta FBiH.
Sada kada se i ta pandorina kutija u FBiH otvorila, vjerovatno se u tom entitetu javila potreba za reciklažom i multiplikovanjem ratne priče o* zlim Srbima* pa se svjesno ili nesvjesno pridružujete održavanju predstave o velilkosrpskoj krivici. Takodje se nadam da ne pokušavate da, svjesno ili nesvjesno, na ovaj način učesvtujete u stvaranju matrice za tužilaštvo BIH kao što je ta matrica stvarana za haški tribunal. Već su mi jednom sličnom akcijom pred izbore 2006 montirali, odnosno pokušali montirati skidanje sa liste (tada u režiji SDP), izmišljajući optužbe o mome statusu u toku otadžbinskog rata.
Pošto je većina srpskih generala, predsjednika i političkih lidera na ovaj ili onaj način mrtva ili utamničena, moglo bi se desiti da se u FBiH ostalo bez materijala za navedenu matricu pa ste možda i vi podlegli varijanti *daj šta daš*, makar i studenta. Pogotovu ako nisu politički podobni Sarajevskoj čaršiji, OHR-U, i par ambasada koji se trude da koaliciono upravljaju našim životima i sudbinama .Otežavajuća okolnost je naravno moja pripadnost SDS-u.
Srdačno,
dr Nenad Stevandić 17.08.2010.god.
(zurnal.info: Odgovori u intervju dostavljeni su u pisanoj formi i objavljujemo ih u cjelosti, bez redaktorskih intervencija)
(zurnal.info)
Slobodan Vasković
Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...
UBISTVA U REŽIJI SOS-aINTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:
