Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...
Neispričana priča o sedam slonova
Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).
Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.
I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.
"> Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...
Neispričana priča o sedam slonova
Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).
Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.
I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
Nermina Omerbegović: Sjećanje na Džamonju
Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...
Neispričana priča o sedam slonova
Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).
Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.
I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.
nermina omerbegović
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
