NI SRPSKA NI HRVATSKA NI BOŠNJAČKA: ZAVNOBiH is dead

Ratni rezultati uslovili su i oblik mira u kome živimo. Pobijedili su, uslovno(?) rečeno četnici, ustaše i handžar divizija, odnosno njihovi simpatizeri i nastavljači „svijetlih“ im tradicija, te je nelogično očekivati da zemlja bude uređena kao da su pobijedili „partizani“. Koji su ovaj rat, uostalom, proveli kao „zeleni kadar“. I koji su, od strane ovdašnjeg stanovništva (skupa s integralnim paketom svojih vrijednosti, čiji je sastavni dio i ZAVNOBIH), s prezirom i trijunfalizmom odbačeni i poraženi pri prvoj pruženoj mogućnosti demokratskog izjašnjavanja. A i svakoj sljedećoj

Nema tog praznika, kod nas, koji nije pretvoren u svoju suprotnost. Sjećanje na stoljetnu borbu radničkog pokreta, koje se u svijetu obilježava sindikalnim skupovima, demonstracijama i žestokim okršajima sa predstavnicima vlasti, kod nas je pretvoreno u umobolni hedonistički hepening i svojevrsni multietnički areligijski kurban bajram (u kome od konformizma oboljeli proleterijat, i masa koja bi to tek željela postati, prinosi životinjsku žrtvu, vlastitoj gluposti, pred polazak u raj), a vjerski praznici u bezbožnički turbo folk vašar. Dan Dejtonskog mirovnog(!) sporazuma služi (jednoj strani) za glorifikaciju rezultata rata i trijumfalističko mahanje genocidnim ratnim plijenom, a Dan državnosti (drugoj), za ritualno lupanje ostalih po glavi, insistiranjem na datumu (ovaj put ne „slovu“, nego „brojci“, dakle) održavanja ZAVNOBIH-a, umjesto na njegovom duhu (koji nalaže da se pronađe bilo kakav dan koga bi slavili „i, i, i“, a koga, kao dan Države, ne bi negirali „ni, ni, ni“).

I SRPSKO, I HRVATSKO I MUSLIMANSKO NEGIRANJE VRIJEDNOSTI ZAVNOBIH-A

Da bošnjačkom nacionalizmu ZAVNOBIH ne treba kao argument u borbi za teritoriju-državu (ali ne bilo kakvu, nego onu u kojoj će, striktnom primjenom modela „jedan građanin – jedan glas“ biti poništen njegov osnovni postulat „Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska“ – što je vidljivo iz odnosa prema manjinskim narodima na teritoriji pod njihovom kontrolom), njegovo obilježavanje i glorificiranje spalo bi na malobrojne građanske intelektualce i medije i na partiju koja baštini nekretnine bivših komunista, te pokoju njihovu parolu, za koju im marketinški stručnjaci ustvrde da je iskoristiva.

I to bi, nasuprot upornoj sveopštoj medijskoj kuknjavi i tragikomičnom upiranju prstom u srpsko i hrvatsko, nacionalizmom i separatizmom motivisano, ignorisanje tog datuma, ili njegovo relativiziranje, bilo, zapravo – normalno. U smislu: u skladu sa stvarnim stanjem u državi.

Jer ZAVNOBIH, pored uobičajenih poruka, koje se iz godine u godinu prežvakavaju u ovakvim prilikama, nosi u sebi jednu koja se ne spominje, a koja čitav ostatak priče čini besmislenim - alanfordovskim rječnikom rečeno: „Da bi pobijedio, ne smiješ izgubiti.“ Odnosno: Samo pobjednici mogu da diktiraju uslove mira i principe života u njemu.

Od '92. do danas, samozvani baštinici vrijednosti Antifašističkog pokreta i Komunističke partije, koja mu je bila na čelu, neprestano gube od združenih nacionalističkih snaga. Od onih snaga koje neformalno baštine vrijednosti svojevremenih komunističkih ratnih i ideoloških protivnika. Pritom, još, dozvolivši da ih Izetbegović Stariji, u ratu, iskoristi na identičan način na koji je, svojevremeno, Josip Broz iskoristio građanske antifašiste, usmjerivši ideološki široki front borbe protiv agresora, prema revolucionarnim ciljevima Partije. Samo što se u ovom slučaju nije radilo o komunističkoj, nego o bošnjačkoj verziji islamske revolucije (kojom je tokom rata izmijenjen i karakter Armije RBiH i samog sukoba, a onda i strukturalne i ideološke osnove države – jer je upravo islamizacijom Armije i njenim pretvaranjem od legalne multietničke vojne sile međunarodno priznate države, u stranačko-vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne, a potom i etničkim konceptom preuređenja države, agresija pretvorena u vjersko-etnički građanski rat, te presječena žila kucavica koja je održavala kontinuitet države, sa njenim ZAVNOBIH-ovskim korijenima).

Time je očitije licemjerstvo i stvarni motiv koji stoji iza pozivanja na ZAVNOBIH, od strane bošnjačkih nacionalista. Jer su upravo oni dokinuli ZAVNOBIH, u vremenu u kome je on još funkcionisao kao opcija.

PRIVLAČNA MOĆ CRNE RUPE

Kako je ideologija srpskih i hrvatskih kleronacionalista i što soft, što hard core fašista (koji su istovremeno sa bošnjačko-islamskom, provodili svoje etno-religijske (kontra)revolucije), otvoreno (i sasvim razumljivo) antiZAVNOBIH-ovska, a njihovi bošnjački pandani ZAVNOBIH tek pokušavaju zloupotrijebiti (radeći s njim isto što i Gazda Boljeg Dijela sa „Dejtonom“ – uzimajući ono što im odgovara, a ignorišući sve ostalo), pretvarajući ga u suprotnost samom sebi, on, u svom izvornom značenju, opstaje tek kao iluzija (kleronacionalizmom) poraženih. Onih kojim, ne posjedujući argument sile u svojim rukama, ne preostaje ništa drugo do da, zaludno, vjeruju da je nešto moguće postići silom argumenata.

Mada... ni argumenti, zapravo, nisu na njihovoj strani. Osim onog ideološkog („ni, ni, ni, i, i ,i“), koji je neosporno civilizacijska tekovina, ali zarobljena u crnoj rupi civilizacije čija je vrijednost. Mnogo značajnije je, da ZAVNOBIH sam, nije utemeljen na sili/vrijednosti argumenata (mada je ona neosporna), nego upravo na argumentu sile. Ne bi, naime, bilo „ni, ni, ni, i, i, i“ da komunisti nisu porazili (ali, očito, ne i „sjeme im zatrli“) svoje ratne i ideološke protivnike i da su se s njima morali dogovarati o unutrašnjem uređenju države, po principima koje pred domaće aktere postavlja „međunarodna zajednica“.

Kao što nema ništa od Silajdžićevog zagovaranja „normalne, građanske države“. Ili od SDP-ovog odbijanja da se bavi omiljenim temama nacionalista i da u zemlji nametne teme koje će u prvi plan staviti čovjeka i njegovu egzistenciju.

Poenta je, dakle, u (ratnoj) pobjedi i (poratnoj) implementaciji na ZAVNOBIH-u dogovorenog. ZAVNOBIH, naime, nije nastao kao „dogovor zaraćenih strana“, niti kao aneks mirovnog sporazuma, nego kao kreacija jedne ideološke opcije, koja nikad, zapravo, nije demokratski ovjerena.

DEJTONSKI TURBO FOLK

Uostalom, zasjedanje ZAVNOBIH-a počelo je i završilo riječima „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Što dovoljno govori o njegovom mjestu u savremenim političkim prilikama zemlje ponovno rođene na njemu. I objašnjava odnos aktuelnih političkih oligarhija prema Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (da na ovom mjestu navedemo puni naziv). Kakvo bi uostalom moglo biti mjesto ZAVNOBIH-a u državi čija vlast uporno odbija da donese zakone o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija, negiranja genocida i veličanja zločina i čiji politički lideri javno dočekuju ili uz počasti sahranjuju presuđene ratne zločince.

Ratni rezultati uslovili su i oblik mira u kome živimo. Pobijedili su, uslovno(?) rečeno četnici, ustaše i handžar divizija, odnosno njihovi simpatizeri i nastavljači „svijetlih“ im tradicija, te je nelogično očekivati da zemlja bude uređena kao da su pobijedili „partizani“. Koji su ovaj rat, uostalom, proveli kao „zeleni kadar“. I koji su, od strane ovdašnjeg stanovništva (skupa s integralnim paketom svojih vrijednosti, čiji je sastavni dio i ZAVNOBIH), s prezirom i trijunfalizmom odbačeni i poraženi pri prvoj pruženoj mogućnosti demokratskog izjašnjavanja. A i svakoj sljedećoj.

S druge strane, ako je život, sam po sebi – bez obzira na njegov sadržaj - proglašen ključnom vrijednošću, onda svi oni koji se slažu da je „vrijednost Dejtona u tome što je zaustavio rat“, treba i da ga slave. I da zaborave na ZAVNOBIH. Za čije su vrijednosti neki drugi ljudi, u nekim drugim vremenima smatrali da je vrijedno da se bore. I ginu.

ZAVNOBIH je samo još jedna u nizu naših propuštenih prilika. Svjetlo na početku tunela u koji smo zagazili 90-ih. Za kojim je, sad, apsurdno kukati u mraku.

Preostaje nam jedino da se suočimo s Novim poretkom. I njegovim ideolozima, koji nas ovih dana uvjeravaju da su od fašista gori samo – antifašisti. Jebiga. „To je nama naša borba dala.“ I rovovi koje smo iskopali oko torova. Ili, da odgovorim parafrazom, na Pjesnikovo pitanje: Sloboda pjeva onako i onoliko koliko su se sužnji borili za nju. A u skladu s tim joj je i repertoar. Uostalom, voli narod turbo-folk. A kakav muzički ukus, takva i vlast. Čaše lome, ruke im krvave.

(zurnal.info)