Nikog ne mrzim, ali oni su ljige

Na prednjem zidu Srednje škole Uskoplje razlikuje se naknadno obojen dio. Učenici ove škole kažu kako je prefarban uvredljivi grafit koji su im uputili učenici Mješovite srednje škole Gornji Vakuf. Pisalo je – Ustaše.

Ove dvije škole funkcionišu po principu dviju pod jednim krovom već osam godina. Rukovodioci škola, direktor i ravnatelj, kažu kako je “saradnja dobra i nema problema nacionalnog predznaka”, ali se njihovi stavovi razlikuju kada je riječ o mogućnosti objedinjavanja škola. Josip Jurina, direktor Srednje škole Uskoplje, čiji učenici nastavu pohađaju po hrvatskom programu i na hrvatskom jeziku, kaže kako objedinjavanje ne bi donijelo “ničega prosperitetnog za školstvo u BiH”:

-Koliko god mi tvrdili da iz škole treba izbaciti politiku, iako se slažem s tim, treba priznati i da se politika vodi i kroz školovanje. Najava novih stranaka o mijenjanju školskih odbora znači postavljanje njihovih ljudi na mjesta ravnatelja, što znači da se politika direktno miješa u struku, a škole će voditi podobni ljudi.

Na pitanje zar nije i do sada bila takva praksa, direktor Jurina kaže:

-Bilo je, neću da kažem da nije.

Dva metra bez "giometra"

Za vrijeme velikog odmora učenici obje škole nalaze se u istom dvorištu. Dio njih komunicira sa vršnjacima iz druge škole, ali većina uopšte ne želi. Jedan od učenika je treći razred srednje škole. Sa “drugom stranom” ne želi imati ništa. Tvrdi kako je sedam dana prije toga završio na sudu zbog toga što je, van škole, udario vršnjaka zbog nacionalnog vrijeđanja. Na kraju su oštećeni ipak odlučili da neće pokrenuti tužbu:

-I sad mi više ne prilazi, nisu me tužili. A da su tužili...

Njegov prijatelj dodaje:

-Bilo bi mu dva metra bez giometra. Ilovače.

Djeca iz Srednje škole Uskoplje vrlo su odrješita u izražavanju vlastitih stavova. Jedna učenica tvrdi kako slobodno može govoriti u ime svih kada kaže kako ne želi sjediti u školskoj klupi sa učenicima iz druge škole. Nijedno od djece iz ove škole koje smo susreli taj dan nije imalo pozitivan stav o objedinjavanju.

-Nije samo ja, nego svi Hrvati, ne želimo ići sa njima u školu. Razlikujemo se od davnina. Odmah bih se ispisala iz škole kada bi došlo do spajanja. Ko zna šta bi se dogodilo, možda bi se i škola zapalila – kaže jedna učenica. Njene tvrdnje nailaze na odobravanje:

-Oni imaju svoje, mi svoje, ne miješamo se. Da je škola na njihovoj strani grada, poviš fontane, ja nikada ne bih ni išla u nju.

Van škole, dio njih se druži sa Bošnjacima. Jedan učenik kaže kako zajedno igraju fudbal u klubu, ali da je “velika razlika” između toga i zajedničkog pohađanja nastave. Odgovore na sva pitanja koja ga muče pronalazi sam:

- Nema potrebe da idemo sa njima u školu. Na kojem bismo jeziku učili? Postoji li univerzalni bosanski jezik? Ne. Po kom programu oni idu u školu? Po nikakvom. Kakva je ovo država, ima tri predsjednika i 150 ministara?! Jedan razvijeni Japan ima devet a BiH 150? Sve je nakaradno, pa bi i to spajanje bilo. Bilo bi možda i fizičkih obračuna jer jednostavno se ne može sa njima. Oni izlaze u naše kafiće, ali riskiraš život.

Ono što ovim učenicima posebno smeta, kaže, jeste činjenica da su u javnosti uvijek predstavljeni kao oni koji mrze i žele podjelu:

- Ne mrzim ih, nemam razloga, nikoga ne mrzim, ali ne želim da idem sa njima u školu. Oni vrlo često govore kako žele sa nama, ja ne znam zašto, mislim ipak da oni žele Bosnu i Hercegovinu za sebe.

Neki od njih nisu tako oprezni u izjavama. Učenica koja od početka razgovora sa dosta gnijeva govori o vršnjacima iz druge škole, između dva zalogaja užine dobacuje:

-Žele zato što su ljige. Ali ja imam svoje a oni svoje. Ne želim da idem sa njima u školu nakon svega što su nam uradili u ratu.

A o tome kako oni vide odnos između profesora dviju škola, kaže:

-Ovdje nema odnosa.

-I tačka, je li? - pitam.

-Nije tačka, nego točka – ispravlja me jedan učenik.

-Kako ti znaš po kom sam ja programu učila – pokušavam se našaliti.

-Mogu samo da pretpostavim – odgovara.

Pokazuje se da su tvrdnje ove djece kako učenici druge škole jesu za spajanje – tačne. Većina učenika Mješovite srednje škole Gornji Vakuf s kojima smo razgovarali reći će kako im je “svejedno” ili kako nemaju ništa protiv objedinjavanja škola. Dio njih ima i drugačije mišljenje – ne žele “u školu sa njima, Hrvatima”, ne žele ih viđati i ne žele se družiti sa njima ni izvan škole:

-Nismo za to, ljepše nam je ovako – kaže jedna učenica. U svojim stavovima su ipak blaži od vršnjaka iz susjedne škole. Jedan profesor kasnije će reći da je to zbog toga što “bošnjačka djeca nemaju strah od asimilacije”.

---

Čije zvono zvoni?

Stav svojih učenika o objedinjavanju škola uglavnom dijele i direktori. Josip Jurina, direktor SŠ Uskoplje, napominje kako 88% budžetskih sredstava ide na izdvajanja za plate a samo četiri posto za opremanje i obnovu škola. To je, napominje, veći problem od odvojenih škola:

-Mi ovdje u Gornjem Vakufu imamo dvije škole koje funkcioniraju već osam godina. Tih osam godina ja i kolega imamo izuzetno dobru suradnju, a imamo i nekoliko zajedničkih prostora.

Problema nije bilo, napominje, i dodaje:

-Mogu sa zadovoljstvom konstatirati da imamo zajedničko zvono i zajedničke odmore za učenike. Dakle, u isto vrijeme zvoni zvono za hrvatsku i za bošnjačku djecu.

Pravo na odvojeno školovanje brani činjenicom da u Ustavu BiH postoje kategorije tri jezika:

-Ne znam zašto bi nekome smetalo da svi imamo nastavu na svom jeziku, to je težnja tih naroda da svoju djecu školuju na svom jeziku i mislim da to nije segregacija. Ako uzmemo za primjer Švicarsku, vidjet ćemo da ima tako strukturiran sistem obrazovanja da sva tri naroda imaju svoje škole sa nastavnim planom, a znamo koliko je Švicarska napredna zemlja.

Ukoliko bi se prisililo jedan narod da pristane na objedinjavanje škola, smatra, a pogotovo ako se radi o hrvatskom narodu, bila bi to diskriminacija:

-Znate da je sad BiH upala u jednu političku krizu zahvaljujući velikim dijelom majorizaciji Hrvata ili nedemokratskom pristupu formiranja vlasti, tako da se hrvatski narod kao najmalobrojniji osjeća ugroženim kroz jedno dulje vrijeme... ukoliko bi došlo do prisilnog spajanja hrvatski narod se boji asimilacije i to bi na jedan način bila diskriminacija Hrvata u BiH.

Jezik je, kaže, osnovna odrednica svakog naroda, pa tako ne dolazi u obzir ni to da djeca odvojeno pohađaju nastavu samo iz nacionalne grupe predmeta:

-Taj jezik je i u fizici i u kemiji... ako jedan predavač predaje na hrvatskom jeziku, nije to fizika na bosanskom jeziku, razumijete šta hoću da kažem? Tačno je da se razumijem, ali se razumijemo i sa Makedoncima i sa Slovacima, čak i sa Rusima, ali književni jezik je nešto drugo. Ukoliko se djeca odgajaju na pravi način, postojanje ovakvih škola nije nikakva smetnja suživotu.

Njegov kolega, direktor Mješovite srednje škole Gornji Vakuf Vahid Šehić, za ujedinjenje je škola:

- Ako nema drugog rješenja mora ovako, ali ja sam za objedinjavanje škola po principu u Brčkom. Trenutno, mislim da je ipak u pitanju segregacija djece. Ovi ljudi 1.000 godina žive ovdje i školovani su zajedno. Ne razlikujemo se ni po čemu osim po vjeri, a jezik nam se drugačije zove. Razumijemo se. Svako može ostati ono što jeste a da budemo zajedno.

Direktor Šehić upozorava na činjenicu da nisu samo prava Bošnjaka i Hrvata u pitanju:

-Nisu samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već ima i četvrti i peti i deseti, šta ćemo sa pravima manjina?

O tome za sada ne treba brinuti jer u ovim školama nema nijednog djeteta srpske nacionalnosti ili manjine. Nema ih, kažu profesori, u Gornjem Vakufu.

-A šta kad bi se kojim slučajem pojavilo? - pitam.

-Pa ništa, moralo bi se prilagoditi.

Direktor Šehić kaže kako se nada da se djeca “barem pomalo druže”:

-Možete čuti različita mišljenja. U ovoj mojoj školi učenici su većinom za zajedničko pohađanje. Ne znam baš koliko, ali mislim da se barem pomalo druže.

 

---

 

Šta znači kutarisati?

U filmu SHL-a “Dvije škole pod jednim krovom”, čiji su autori Zoran Ćatić i Enes Zlatar, profesorica bosanskog jezika i književnosti Jasminka Drino-Kirlić rekla je kako joj je rad u ovoj školi (predaje u Mješovitoj srednjoj školi Gornji Vakuf) najveća mrlja u karijeri:

-I još uvijek mislim tako – kaže za Žurnal:

-I grozno mi je što mi svi, kolektivno, kao društvo učestvujemo u ovome što se radi ovoj djeci.

 Svake dvije ili tri godine, prisjeća se, pokreće se pitanje u vezi sa radom ovih škola:

-Nije rješenje sada donijeti dekret i zabraniti, ukinuti, ne može sad nakon 15 godina. Treba vidjeti šta je pogubno u ovom sistemu školovanja, kako se sad boriti s tim, šta je to što tjera mlade da se boje drugačijeg, treba biti jako oprezan. Ne možeš jednostavno ukinuti segregaciju. Ovo je postalo dio naslijeđa.

Prema podacima Omladinskog centra u Gornjem Vakufu koji vodi, većina djece ne želi slušati predavanja profesora druge nacije.

Njena kolegica iz iste škole Halima Crnica također je za spajanje škola:

- Svim srcem sam za zajedničku školu. Spremni smo za to, odavno. Ovo nije rješenje, produbljuje se jaz, djecu ispočetka učimo da ne možemo zajedno, što nije tačno. Malo djeca, a malo i roditelji, iskorištavaju se u političke svrhe. Djecu nikada nisam dijelila. Primorana sam da radim ovdje a iskreno bih voljela da je drugačije.

Djeca se, kaže, ipak druže:

-Nije istina da se ne druže, ali nije ni da se pretjerano druže. Druže se djeca roditelja koji su spremni na to.

U zbornici SŠ Uskoplje na donjem spratu značajno drugačija atmosfera. Dio profesora nakon pitanja za komentar za Žurnal ustaje i izlazi. Mlada profesorica kaže:

-Neka, hvala lijepo, prošli put sam dobila ukor, neću opet – odlazi iz prostorije.

Profesor povijesti Ratko Kolovrat objašnjava da je to zbog toga što ih mediji uglavnom predstavljaju na negativan način:

-Do sada smo imali intervjue i bilo je pogrešno protumačeno, tendenciozno... svaka druga riječ je izokrenuta i drugačije prikazana, zlonamjerno smo prikazivani kao rasisti. A nismo to. Radi se o tome da ovdje imate slobodu upisa i neka svako upiše svoje dijete u školu na jeziku na kojem želi da ono uči i govori. Ako želi da dijete pohađa školu na hrvatskom, bosanskom ili bošnjačkom, kako god želite, ima mogućnost izbora.

Profesor Kolovrat ne smatra da je postojanje ovih škola segregacija:

-Šta je segregacija? Ovo je slobodan izbor, niko nikoga ne tjera i ne razdvaja, svako može birati. Ako neko ovo zove segregacijom, pitam šta je Sarajevo? Nema nijedne hrvatske škole, eto to je segregacija prema hrvatskom narodu. Ima Katolički centar koji je privatna škola. A školu na hrvatskom nema ni Travnik, ni Tuzla, ta demokratska Tuzla.

Srećom, kaže Kolovrat, u Uskoplju je stanje drugačije:

-Ovdje ima državna škola, a ako ne bude bilo državne, imat ćemo privatnu.

Njegova kolegica Lucija Milišić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, slaže se sa navedenim:

-Objedinjavanje dviju škola zagovara federalni ministar čije je ministarstvo ukinuo Ustavni sud. Apsurdno. I sad toj ukinutoj instituciji kantonalna ministarstva treba da polažu račune. Sve je to uticaj nove vlasti, SDP-a koji se samo prodaje da je građanska stranka.

Profesorica Milišić navodi kako je pravo svakog djeteta da pohađa školu na vlastitom jeziku jer, u ovom slučaju, na stavu na bosanskom jeziku ne bi razumjeli:

-Iako ja ne znam šta je bosanski. Ali, navest ću samo jedan primjer. Na Sveučilištu u Sarajevu na prijemnom ispitu bio je zadatak: Kutariši ovu jednačinu. Naša djeca stvarno ne znaju šta znači kutarisati, a vi smatrate da bi mogla slušati neki predmet na zajedničkom jeziku?

Nije pomogla ni konstatacija da se riječ kutarisati ne koristi ni u bosanskom književnom jeziku.

Kruške, jabuke, izdajnici i neprijatelji

Da ipak ne razmišljaju svi na isti način pokazuje i činjenica da 91 učenik iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja putuje u Bugojno u mješovite škole. Dio njih radi to zbog toga što škola koje žele nema u njihovom gradu, ali dio, tvrde naši sagovornici, zbog toga što ne žele pohađati podijeljene škole. Za to vrijeme u Gornjem Vakufu/Uskoplju intenzivno se radi na održavanju postojećeg stanja. Bivša ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Greta Kuna, javnosti poznata i po već antologijskoj izjavi o miješanju krušaka i jabuka, tj. djece Bošnjaka i Hrvata, prema tvrdnjama naših sagovornika na sastanku Vijeća roditelja SŠ uskoplje prije nekoliko sedmica roditeljima je rekla:

- Neprijatelji iz njihovih i izdajnici iz naših redova spremaju nam strašnu stvar – ujedinjenje škola.

No, ovakve izjave, kao i tvrdnje o zabranama i kaznama nikada se u ovim školama ne izriču javno. Neki od naših sagovornika reći će kako se zabrane i kazne podrazumijevaju dok profesori i nastavnici, većinom, tvrde da ih – nema, da je riječ o izmišljenim i zlonamjernim pričama.

Takva je i priča o “zabranjenim stepenicama”. Sa gornjeg sprata zgrade, koji koristi Mješovita škola Gornji Vakuf vode dvoje stepenice, ali učenici smiju koristiti samo jedne, uže i neuslovnije, jer iz SŠ Uskoplje “ne vole da im se prolazi tim stepenicama”.

Učenici na velikom odmoru potvrdili su kako su sami prijavili roditeljima i nastavnicima da oni, Bošnjaci, koriste zabranjene stepenice:

-Oni su počeli tuda izlaziti, iako su se profesori i roditelji dogovorili i to zabranili. Mi smo se žalili da oni tuda prolaze, i sad ne smiju. Samo profesorica Jasminka (Drino-Kirlić, op. aut.) tuda prolazi.

Postoje dva ulaza u školsku zgradu. Iako većina koristi termine službeni i glavni, ili sporedni ulaz, posjetiocu do kraja dana postaje jasno da su ti eufemizmi rezultat dogovora ali i zabrana. U prvom dijelu dvorišta ulaz je za hrvatsku, a u sredini za bošnjačku djecu. Miješanja nema, izuzev u jednom slučaju – djevojčicu sa posebnim potrebama koja pohađa školu po bosanskom programu roditelji svakodnevno nose uz “hrvatske” stepenice i unose na “hrvatski” ulaz. Učenici Hrvati često im pomažu u tome i nikada je, kažu, nisu uvrijedili na nacionalnoj osnovi.

(zurnal.info)