Novinar Žurnala u Parlamentu pod opsadom: Kada je Bevanda pobjegao, situacija je postala ozbiljna

Do momenta pisanja ovog teksta, oko hiljadu ljudi je i dalje okupljeno oko Parlamentarne skupštine BiH. Napravljen je obruč oko zgrade s ciljem da ne dozvole izlazak delegata dok ne donesu Zakon o jedinstvenom matičnom broju na nivou BiH.

Iz zgrade ne mogu izaći niti učesnici Konferencije koja je održana danas u parlamentu BiH u organizaciji Centralne banke BiH.

Biće ovo duga noć za sve, i one unutra i oko zgrade Parlamenta.

POČETAK KRAJA

Dan koji je trebao da bude još jedan radni dan za sve novinare koji su danas pratili sjednicu Predstavničkog doma PSBiH, pretvorio se u haos.

Od kako je počela sjednica (nešto posle deset sati) novinari su postali taoci parlamentaraca. Samo nakon pola sata, predložena je polusatna pauza i sjednica proširenog kolegija, na kojoj je trebala da se donese odluka o daljem toku sednice.

Od tog momenta “NE ZNAMO NIŠTA” postala je osnovna informacija koja je stizala do nas. Međusobno smo pravili svoje projekcije daljih dešavanja. Nagađali smo šta se eventualno može desiti. Već nakon prve pauze, počeli smo sumnjati da će se sjednica najvjerovatnije i odložiti. Zvaničnu informaciju o daljem toku sjednice, nismo dobili ni nakon trosatne pauze.

Čitavo vrijeme svako od nas je bio u kontaktu s ljudima koji su bili oko zgrade Parlamenta. Neko od novinara je u jednom momentu prenio da se sve više ljudi okuplja oko zgrade i da polako formiraju lanac.

Neko je govorio da se više ne može ući, niti izaći, neko je govorio da se može samo izaći... Bilo je jasno da se nešto dešava kada se unutar zgrade i ispred zgrade okupio veći broj pripadnika specijalnih jedinica policije.

IZ PRVE RUKE

Nažalost, dio novinara je bio privilegovaniji u odnosu na nas ostale. Oni su imali informacije iz “prve ruke”. Mi ostali smo se zadovoljavali dijelovima, od kojih smo sastavljali cjeline.

Ono što smo prvo uspeli složiti, jeste da su delegati iz RS-a izjavili da se ne osjećaju bezbjedno. Zatražili su da se obezbijedi nesmetan rad Palamenta. Međutim, kasnije smo saznali da su se oni povukli već nakon prve sjednice proširenog kolegija i odbili dalji rad.

Počeli smo zbijati šale ko će gdje spavati, jer smo shvatili da nam nema izlaska iz zgrade. Ali, bez obzira na sve, očajnički smo tražili informacije. Kucali smo na vrata poslaničkih klubova, nadajući se da će nam neko reći šta se dešava.

Prvu zvaničnu informaciju smo dobili od Šemsudina Mehmedovića, poslanika Stranke demokratske akcije.

On nas je prvi izvjestio da nije bilo moguće održati sjednicu proširenog Kolegija zbog nedostatka kvoruma, jer na sjednicu nisu došli predstavnici nijedne od stranaka iz Republike Srpske.

Pola sata nakon toga, jedan od kolega je vidio poruku na twitteru, koju je poslala poslanica SDS-a, Aleksandra Pandurević: Protest ispred zgrade institucija BiH je "maslo bošnjačkih partija" i "linč nas iz RS-a".

Već sam rekao da smo sve vrijeme bili u kontaktu s kolegama koji su bili ispred zgrade. Razmjenjivali smo informacije. Od njih smo saznali da se obezbjeđenje premijera Bevande sukobilo s demonstrantima i da je jedan od tjelohranitelja ozlijedio dvoje demonstranata.

ŠTA SE DEŠAVA

Nakon informacije o sukobu obezbjeđenja premijera Bevande i demonstranata, bilo nam je jasno da situacija nije nimalo naivna. Danas sam dobio više od 30 poruka od različitih ljudi s istim pitanjem: Šta se dešava?

Nažalost, do kasnih popodnevnih sati nisam imao nikakav odgovor. Kada nam je strpljenje popustilo u jednom momentu, jedna od koleginica je u naletu bijesa predložila da svi odemo ispred prostorije gde su klubovi poslanika i od vrata do vrata pitamo delegate šta se dešava i šta će se desiti.

Ništa... Druga koleginica je bjesnila zbog onoga što sam već napisao – neki novinari su sve vrijeme znali šta se dešava. Imali su informacije iz “iz prve ruke”. Nikome nije bio jasan taj odnos delegata i novinara.

No, znači li vam nešto ako kažem da su ti novinari i delegati bili iz Republike Srpske?

Više ne znam ko je kako izvlačio informacije. Pominjao se plan evakuacije, neko je govorio da se kordon specijalnih jedinica policije iz Republike Srpske sprema da dođe i evakuiše delegate iz tog entiteta.

Situacija je bila zagrijana do maksimuma. Već je bilo kasno popodne... Shvatili smo da se danas više ništa ne može riješiti, sve i da se nastavi sjednica.

Bilo je možda četiri sata popodne... Susreo sam prijatelja koji je bio dio organizacije Konferencije bankara. I on me je pitao šta se dešava? Tada sam već znao da niko definitivno ne može izaći iz zgrade, niko sem možda novinara.

O ovome smo pričali šaleći se i ne sluteći da će zaista tako i biti. Više nije bilo dileme. Nakon više od šest sati agonije, novinari su počeli da šalju informacije da sjednica neće biti održana.

Pitali smo delegate da li će moći da izađu? Odgovarali su u hodu, kroz smjeh... Valjda su tada još uvijek bili optimistično raspoloženi, a i bio je dan.

Stranci koji su bili unutra, pitali su kada će izaći. Hodali su sa prvog na drugi sprat i ne znajući šta traže. Jedna od njih, verovatno je bila dio organizacije, stalno je ulazila u prostoriju za novinare i slala mailove.

Mislim da je bilo već blizu pet sati... Odlučio sam da izađem. Nisam više želeo da ostanem. Nije bilo razloga. Sada sam bio sto posto siguran da je sednica propala i da nema rasprave o zakonu o matičnim brojevima.

SUSRET SA DEMONSTRANTIMA

Već sam znao da demonstranti ne puštaju ljude iz zgrade van. No, nisam razmišljao o tome. Bio sam obučen kao i oni, nisam nosio kravatu. Bilo bi smiješno da pomisle da sam delegat, ili uposlenik.

Međutim, kako sam se sve više približavao masi, počeli su sve jače da skandiraju: Ne može napolje, ne može napolje!!! Urlali su na mene, duvali u pištaljke i vikali da se vratim.

Pokazao sam novinarsku akreditaciju... Nisu reagovali. Stao sam ispred njih i rekao:

Ljudi, dolazim da vam kažem šta se dešava... Šta vam je, pa i ja sam dio vas.

Pustili su me. Neki su me prepoznali. Rekli su:

Ma to je Dalibor, u redu je.

Nažalost, nisam nosio dobre vijesti. Toj grupi koja je bila oko mene, rekao sam da od sjednice nema definitivno ništa. Pitanje je hoći li je uopće i biti.

Napolju sam ostao još par sati. Bio sa ljudima, gledao mlade, stare, roditelje i njihovu djecu. Svi su bili jedinstveni.

(zurnal.info)