Objašnjavamo i dokazujemo kako je ukradeno 66 miliona maraka

TRI PUTA SKUPLJE NEGO U FEDERACIJI

Izvještaj Glavne službe za reviziju o poslovanju Javnog preduzeća “Putevi Republike Srpske”, (od 01.01. – 31.12.2006. godine), potvrdio je sumnjive poslove na izgradnji autoputa. Prema procjenama brojnih relevantnih stručnjaka iz oblasti izgradnje puteva, prva dionica autoputa Banjaluka – Gradiška nije mogla, ni pod najnepovoljnijim uslovima, koštati više od 65 miliona maraka.

Prema revizorskom izveštaju, u te svrhe do tada je bilo utrošeno 129 miliona KM, a kasniji Izvještaj Vlade RS, upućen Narodnoj skupštini RS, pokazao je da je cifra prešla 131 milion. Postavlja se pitanje gdje je zaista utrošeno 66 miliona koji su plaćeni preko realnih 65 miliona KM potrebnih za izgradnju prve dionice od 5,7 kilometara.

Podaci revizije pokazali su da kilometer puta u Stankovićevoj izvedbi, koju su podržavali tadašnji premijer Milorad Dodik, ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović, Mladen Lazendić, direktor “Puteva RS”, košta 22,5 miliona maraka. To je dva puta više nego kilometer autoputa koji je građen u Hrvatskoj i čija je cijena 11 miliona, odnosno tri puta više nego kilometar ceste koji se gradi u Federaciji BiH, (autoput Sarajevo – Zenica), i koji košta sedam miliona.

U BORBI SA ZAKONOM

Treba istaći i da je revizija utvrdila da su gotovo svi poslovi koji su vođeni oko izgradnje prve dionice u suprotnosti sa zakonom. To i nije bilo teško, ako se ima u vidu da je osnovnim ugovorom predviđeno da izgradnja 5,7 kilometara duge dionice košta 44 miliona, a da je u nju utrošen 121 milion.

Revizija je utvrdila sljedeće: Osnovnim ugovorom predviđeno je da radovi na trasi koštaju oko 14 miliona, a do tada je potrošeno 30 miliona; za izgradnju tunela Klašnice bilo je predviđeno 10,5 miliona, a njegova cijena je narasla na fantastičnih 31 milion. Slično je i sa tunelom Laktaši, za čiju je izgradnju osnovnim ugovorom bilo predviđeno nešto više od 9 miliona, a revizija je utvrdila da je njegova izgradnja koštala gotovo 30 miliona maraka.

FALSIFIKOVANI DOKUMENTI

Izvještaj Glavne službe za reviziju nije do kraja nije razotkrio sve aspekte ovog posla. “Žurnal” posjeduje neoborive dokaze da su odgovorni falsifikovali dokumente i kao takve ih poturili revizorima. Iz dokumenata, jasno se uočava da su odgovorni iz Aneksa 1 ugovora potpuno izbacili tunel „Laktaši“, navodeći da je njegova cijena nula. Na ovaj način stvoreni su uslovi za Aneks 2 ugovora, koji isti akteri potpisuju u junu 2007. godine, na vrijednost od cca 45 miliona KM. U aneksu 2 iznenada se pojavio tunel “Laktaši”, koji je „nestao“ u aneksu 1. Aneksom 2 je predviđena izgradnja tunela “Laktaši” – od početka do kraja – iako je taj tunel već trebalo da bude izgrađen u skladu sa odredbama osnovnog ugovora.

Bitno je istaći da su aneks 1 potpisali Lazendić i Stanković, 25.09.2006. godine. Međutim, revizorima ovi dokumenti nisu bili dostupni, njima je prezentovan falsifikovani papir u kojem postoji i tunel “Laktaši” čija je vrijednost u avgustu 2006. godine navodno iznosila 11 miliona KM. Jasno je da su Lazendić, Stanković i Čubrilović odlučili da sklone aneks 1, a reviziji podastru falsifikovane dokumente, jer su bili svjesni da je “nestanak tunela”, koji su izveli, zakonski veoma kažnjiv.

PRESTROJAVANJE ZBOG ZARADE

Dalje ćemo pojasniti kako je došlo do operacije „Autoput“ i šta je sve učinjeno da se tokom izgradnje nelegalno izvuku desetine miliona KM.

Kako je to i revizija konstatovala, 20.07.2006. godine Vlada Republike Srpske donijela je odluku o investicionim ulaganjima na iznos od 65.164.133 KM, što je u granicama osnovnog ugovora i dopuštene vrijednosti ankesa, prema mišljenju Agencije za javne nabavke.

„Vlada RS u funkciji Skupštine akcionara Preduzeća ( JP ’Putevi’), na sjednici održanoj 20.07.2006. godine donijela je Odluku o investicionim ulaganjima za završetak radova na autoputu E661 Gradiška–Banjaluka, sekcija Aerodrom Banjaluka–Glamočani broj 04/1-012-1620/06, u ukupnom iznosu od 65.146.133 KM. Investiciono ulaganje podrazumijeva ulaganje po osnovu osnovnog Ugovora o građenju broj 01-345-187/02 od 18.12.2002. godine (43.442.755 KM) i na investiciono ulaganje za dodatne radove u ukupnom iznosu od 21.721.378 KM, koje će se regulisati posebnim aneksom ugovora. Odlukom je zaduženo Preduzeće da na osnovu zapisnika Komisije za reviziju projektne dokumentacije, izvrši reviziju po pozicijama radova, uz zadržavanje jediničnih cijena“, navodi se u Izveštaju, (str 13).

Ovaj dokument potvrđuje da su u Vladi RS bili svjesni da je 65 miliona KM sasvim dovoljno za izgradnju autoputa, tako da njihove kasnije radnje govore da su hotimično omogućili prevaru ogromnih razmjera.

Nakon ove odluke, došlo je do prestrojavanja, jer su organizatori sumnjivih poslova na autoputu znali da neće uspjeti doći do desetina miliona maraka, ukoliko budu poštovali zakonske propise. Prvi korak je postavljanje Mladena Lazendića na mjesto direktora „Puteva“, 31.07.2006.

LAZENDIĆEVI ZADACI

Prvi Lazendićev zadatak bio je da sakrije svu dokumentaciju o do tada vršenim pregovorima i postignutim rješenjima, te da „naduva“ sumu izgradnje iz koje bi se kasnije finansirale druge privatne investicije „velikih igrača“ u ovom poslu. Potrebna suma za izgradnju, koja je iznosila cca 65 miliona KM, zbog toga je narasla na cca 110 miliona KM. Svi zapisnici o pregovorima, ponude izvođača, predmjeri i predračuni radova postoje u Javnom preduzeću, ali naravno dobro sakriveni od strane direktora i članova uprave. Zato i ne čudi sljedeća konstatacija revizije o vrijednosti radova.

„Uprava Preduzeća je Ministarstvu saobraćaja i veza RS dostavila informaciju broj 03-345-4404/06 od 19.08.2006. godine o realizaciji projekta izgradnje autoputa Gradiška–Banjaluka, u kojoj je, između ostalog, navedena procjena ukupne vrijednosti investicije u iznosu od 110 miliona“, navodi se u Izvještaju revizije, (str 14).

Znači, u samo dvadesetak dana vrijednost autoputa je narasla s novih 45 miliona KM.

Koristeći odredbe Zakona o javnim nabavkama BiH, on traži od Agencije sklapanje još jednog aneksa ugovora, a da bi to postigli, falsifikuju datum potpisa ugovora – tim danom proglašavaju datum početka radova, (str 15).

Kako Agencija za javne nabavke na tu providnu prevaru nije dala svoju saglasnost, na scenu stupa Vlada i donosi odluku o isplati 45 miliona maraka za navodni završetak radova. Suštinski, bila je to odluka za poklanjanje tih para.

„Vlada RS je na sjednici od 01. i 04.06.2007. godine donijela Odluku o korištenju sredstava sa računa posebnih namjena, broj 04/01-012-880/07. Odlukom je odobrena isplata po osnovu sufinansiranja investicionog ulaganja za završetak radova na autoputu E661. Sredstva u iznosu od 45.000.000 KM će se obezbijediti sa posebnih računa od privatizacije državnog kapitala i sukcesije imovine bivše SFRJ“, navodi se u Izveštaju, (str 15).

Ova odluka je potpuno nezakonita. Uprava „Puteva“ je samo dva dana poslije ove vladine odluke, 06.06.2007,. potpisala sa „Integralom“ novi ugovor na iznos od 45 miliona maraka. Naravno, uprava „Puteva“ je odmah pristupila zaduživanju kod poslovnih banaka i ta sredstva odmah prebacila izvođaču radova. O svim ovim mahinacijama na vrijeme su bili upoznati članovi Nadzornog odbora preduzeća, ali ništa nisu preduzeli da ih spriječe.

OPASNO PO ŽIVOT

Kvalitet gradnje autoputa ne zadovoljava ni minimum standarda u toj oblasti. Teški odroni na prvoj dionici, još dok nije bila ni otvorena i njom nije prošao nijedan automobil, nekoliko puta su iziskivali nove radove i nova ulaganja. Zbog lošeg betona ugrađenog u mostove koji, prema nalazu Instituta za ispitivanje materijala i konstrukcija Republike Srpske, ne zadovoljava uslove pod dejstvom mraza u zimskim mjesecima, realno je da se odmah nakon prve zime uđe u rekonstrukciju puta.

Ako se tome doda da je srušeno više od 300 metara već izgrađenog druma, (pa ponovo izgrađeno), zbog greške izvođača radova u poprečnom nagibu puta, čime je narušena osnovna struktura kolovozne konstrukcije, kao i da je asfalt pukao na brojnim mjestima, onda nema sumnje da je ova cesta potpuno promašena investicvija, koja nije poslužila ničemu, sem sumnjivim poslovima. Najtragičnije u svemu je što takozvana prva dionica autoputa, duga 5,7 kilometara, opasna po život, jer je pitanje trenutka kada će se urušiti.

OTVARANJE PRVE DIONICE

Ova famozna dionica otvorena je početkom aprila 2011. godine, bez ikakve pompe. U medijima sklonim vlastima, naglašeno je da je ovih 5,7 kilometara „otvoreno u tišini“, što bi trebalo da asocira na skromnost i radinost vlasti. Otvaranje „5,7 kilometara u tišini“, nije ništa drugo do prikrivanje nesposobnosti aktuelnih vlastodržaca da projekat izgradnje autoputa od Banjaluke do Gradiške, u cijelosti dugog oko 30 kilometara, konačno privedu kraju.

Odmah nakon “tihog otvaranja” uslijedio je šok. U javnosti se pojavila Srebrenka Golić, ministar urbanizma, saopštila da na prvoj dionici nedostaje završni sloj asfalta pa dodala da to i nije neka velika šteta jer će se ta greška ispraviti.

Ministrica Golić ne govori istinu: ne nedostaje sloj na kolovoznoj traci, odnosno postavljen je i posljednji, takozvani, beton asfalt. Pitanje je zbog čega Golićeva ne govori istinu i šta je to toliko veliko da su ministricu, za koju se ne vežu nikakve afere niti prevare, natjerali i prisili da obmanjuje javnost na tako rigidan način?!

ZAŠTO MINISTRICA OBMANJUJE JAVNOST

Suština je u sljedećem: ova dionica je, prema tvrdnjama stručnjaka, potpuno neupotrebljiva i krajnje opasna za saobraćaj. Stanje sloja je tako loše da nema šansi da izdrži prvu zimu bez teških oštećenja, nakon čega slijedi skupa rekonstrukcija. Već sada su golim okom vidljive koncentrisane uske pukotine, zatim pojava „vlažnih fleka” na površini, neravnomjerno raspoređenih po širini i dužini puta, koje su nastale uslijed nedovoljne zbijenosti sloja, kao i izrazita neravnost završnog sloja. Vozeći se po ovom putu imate osjećaj da se vozite makadamom. Upravo neminovnost milione vrijedne rekonstrukcije tek otvorene dionice, koja mora uslijediti, natjerala je ministricu Golić da iznosi neistine. Ono što je bitno je i činjenica da su svi, projektom predviđeni slojevi, ne samo izvedeni, već i plaćeni „Integral – inženjeringu“, firmi tajkuna Slobodana Stankovića, još 2005. godine. Naravno, ni Golićeva niti iko drugi iz vlasti, nisu zatražili njegovu odgovornost zbog uludo bačenih 130 miliona maraka.

(NASTAVIĆE SE...)

(zurnal.info)