Obrati pažnju na posljednju stvar

Na samom kraju ploče “Ravno do dna”, kada pjevač otpjeva posljednju pjesmu i kaže “Hvala lijepa, to je bilo sve za večeras”, postoji još minut i 42 sekunde tonskog zapisa prije nego što gramofonska igla dođe do kraja vinila. To je vrijeme dovoljno za još jednu brzu pjesmu, strofa - strofa– refren – strofa – refren, ali nismo uskraćeni tim izostankom.

...

Zvuk činele lagano odustaje, pjevač izgovori posljednje riječi, aplauz, žamor, zvižduci, žene vrište, muškarci skandiraju “ne idemo doma, doma”, ali odustaju nakon par ponavljanja. Druga grupa, bliža pozornici na kojoj tehničari motaju kablove, skandira “hoćemo još”. Ali, čini se da su i oni umorni, ne insistiraju predugo, možda im je već dosta. Smiju se, razgovaraju, jedan muškarac kaže: Joj, pa vi se znate...

Kada se stropne lampe upale,” Concierto de Aranjuez” zasvira s plafona. Svjetlost smeta zasićenim očima i svi obore glave prema opušcima i polulitarskim plastičnim čašama. Žmirkaju, pa nespretno, kao da to prvi put rade, navlače džempere preko oznojenih košulja. Jedan muškarac doziva Ljubu, kaže mu “hajde, molim te...” i dalje ne razumijem.

Redari otvaraju vrata. Napolju je hladna noć. Maglu pojačava duhanski dim koji suklja iz sale. Nema ničeg privlačnog napolju, ali posjetioci ipak lagano, skoro u redu, doduše rijetkom, kreću prema vratima.

...

Bilo bi dobro da s vrata vidim obrise grada, pa salu smještam na periferiju, u neku industrijsku zonu ili sajmište, takva mjesta su obavezno ružna. Iz betona nek izraste drvored, kojem su stabla gola zato što sam odlučio da uvedem jesen. Jesen je dobra, oni koji miješaju melanholiju i depresiju, govore da su depresivni u jesen. Zakačiću i pun mjesec iznad glava, s mrljama u koje bi se moglo gatat. Mjesečina će ljudima i granama dodati sjene, koje će se zamrsiti i migoljiti po pločniku. Atmosfera je zloslutna, baš kakva i treba da bude. Ako nije, odmah dodajem i hladan vjetar koji zviždi, ljulja grane, zadiže kapute i bez po muke se kroz meso probija do kostiju. Hladno je, ledeno u stvari, kako i treba da bude.

Nisam okrutan, naprotiv, tresem se od brige i nježnosti. Ja sam svemogući pripovjedač, koji tačno zna šta ih očekuje nakon mraka. Najradije bih potrčao za njima, da ih zaustavim. Ali, ni jesen, ni magla, ni mrak, ni sjene, ni mjesec, niti hladan vjetar ne mogu ih upozoriti na ono šta ih očekuje. Jer, bez obzira na koju stranu da krenu, moraju doći do ruba vinila, do samog kraja iza kojeg više nema muzike.

Možemo ih zajedno posmatrati kako se probijaju kroz sjene i nestaju u mraku ispred dvorane. Zaostaju sitni komadi razgovora. Još par trenutaka škiljimo i osluškujemo. Možda se neko vrati? Ali, ništa...

Tišina.

...

Na servisu “youtube” ima nekoliko verzija posljednje pjesme. Samo na ovoj, koja ima pogrešnu ilustraciju, postoji zapis koji me zanima. Na ostalim je on isječen, kao da se radi o šumu ili tišini. Slušajte od 3:08 pa do kraja.

(zurnal.info)