Od tjemena do palca ja sam goli živac

Svašta sam s vama podijelila ovih godina. Kako je biti trudna, koje poze i čije guze volim, šta je za mene predigra a šta politika. Ko je za mene tito a ko Dino Merlin...Čak smo skupa tražili moju g tačku jedne godine. I onda dobih dijete i pretvorih se u tipičnu našu ženu koja nema vremena ni za šta.

NE KAŽEM TO TEK TAKO

Ne kažem to tek tako, već zaista. Nemam vremena u punom i višeznačnom smislu riječi vrijeme. Ne stižem da napišem karticu teksta. Brijem noge od svadbe do svadbe.  Ljude viđam utorkom u Merkatoru dok trošimo svojih 10% sniženja. I naravno na sahranama, obzirom da su mi one glavni event u životu. Kad s nekim razmjenjujem pozdrav  više ne govorim vidimo se na kafi nego vidimo se na Barama.

BIJEDA SOCIJALNOG ŽIVOTA

Bijeda socijalnog života izvrsno odražava bijedu kućnog. Radijus doživljaja se kreće između hiljadu mašina veša (duboko sam uvjerena da žena koja mi čuva dijete svaki dan čim ja preko vrata krene namjerno da mi prlja čisti veš), planiranja dječijih obroka i borbe prsa o prsa da oni budu pojedeni.

PONEKAD UHVATIM SEBE

Ponekad uhvatim sebe kako zurim u onu kašiku i razmišljam kad je meni šugava brokula/krompir/mrkva postala smisao života, a vrlo često i veća od života samog. Kako to da me s mojih 38 godina iskustva koja se kreću od normalno traumatično tinejdžerskih pa do 4 godine opsade u Sarajevu, može u očaj baciti jedna nepojedena supa?

NE PAMTIM KAD SAM

Ne pamtim kad sam spavala kao čovjek. Znate ono legnete, pokrijete se i probudite se ujutro. Odmorni. Zar previše tražim? Četrnaest kila djeteta na desnoj ruci, 6 kila mačketine na nozi, sedamdeset kila leđa i guzova s lijeva. A ja sa mojih 70 u sredini se mariniram po cijelu noć.   I tako sva usaftana, zarolane pidžame i kože, dok mi u glavi kuca kuca kuca ... trebam da se radujem: novom danu, ugovaranju kozmetičkih tretmana, posjete rodbini i prijateljima, možda da odvojim sat za sebe ne bih li meditirala o smislu života?

NE PAMTIM KAD SAM SE

Ne pamtim kad sam se seksala u miru. Tabijatli, sa početkom, sredinom i krajem. Osvetile su mi se moje prpošne izjave najvolem kratko i slatko. Svaki naš seksualni ili erotski susret ima više sličnosti sa akcijama specijalnih snaga pod nazivom „udri i bježi“ nego sa transcedentalnim spajanjem tijela i duše. Kad se približi trenutak povoljan za seks, često ga propustimo. Od straha. Posljednji put smo se izvukli za dlaku. Navili smo sat da nas probudi u dva ujutro. Zatvorili vrata i bez puno femkanja krenuli na kraj priče. Topot nožica, udaranje šakom u vrata i plač. Što ste zatvorili vjata? Auuuuu, auuuu... odzvanjalo nam je u ušima do 7 ujutro kad smo grižu savjesti  gušili opetovanim ponavljanjem Nećemo, nećemo više nikad zatvoriti vrata, nismo htjeli, oprosti nam...

NISAM PRVA ŽENA

Nisam prva žena koja radi i ima dijete. Znam da je milijardu žena do sada uspjevalo da ima život i pored 10 djece i bez plate i bez podrške...Ja im se divim sve i jednoj. Kad vidim kako druge žene žive, osim muke, preplavi me i stid što kukam.  Ali to ništa ne mijenja. Neki dan sam se pojadala jednoj poznanici na što me je ona najljubaznije pitala da li sam ja možda presenzibilizirana? Prvo sam pomislila da me ona senzibilno zajebava ali poslije kad sam razmislila... Jesam, presenzibilizirana sam. Jedan sam veliki nerv. Od tjemena do palca sam goli živac.

VIŠE NE PREPOZNAJEM SEBE

Više ne prepoznajem sebe. Sinoć sam šila neku čipku i neke zakrpe u obliku srca do pola 12. Ova rečenica iz više razloga prije tri godine bi u meni izazvala salvu smijeha. Spojiti „šiti i ja“ i to naveče, kad obično čitam neke ljubiće...nemoguće. U životu nisam ispravno zašila dugme a kamoli stilske zakrpe. Mnoge žene bi se stidile toga, znam, dočim sam ja na ta svoja nepostignuća obično bila vrlo ponosna. A sinoć ...šijem li šijem. Ja. Šijem srca.

IZMEĐU CIPELA SEBI I CIPELA NJOJ

Između cipela sebi i cipela njoj, biram njene koje su by the way tri puta skuplje. Lažni prijatelji me kupe za tri lutkice Hello Kitty. Spremna sam i čak plaćam za privilegiju da dva puta sedmično po sat vremena sjedim na najneudobnijoj klupi u državi dok mi se iznad glave 10 djece krevelji „haus“, „maus“, “donki“, „monki“.

DA SE RAZUMIJEMO

Da se razumijemo, nikad nisam bila neka cool osoba koja je rastrzana pozivima za premijere, uzbudljivim kafama sa celebritijima ili okruglim stolovima posvećenim najnovijim promjenama u IT industriji,  pa da mi je sadašnji život toliko stran. Mislim, Express nije primjetio nosim li ja ili ne gaćice. I zbog tog me pojede što u 38 godini doživljavam egzistencijalnu krizu.

Ko sam ja sad? I još važnije, šta ću sad?

(zurnal.info)