Od zarade na lijekovima kupio porschea i luksuzne apartmane

O najvećoj domaćoj farmaceutskoj kompaniji Bosnalijek govori se isključivo nezvanično! Svi naši sagovornici za ovu priču odreda su vrsni poznavaoci rada ove kompanije, istaknuti odvažnošću u svom poslu ali ovaj put nisu željeli da im spominjemo imena. Bivši uposlenik Bosnalijeka, Sabahudin Žujo, nekoliko puta je komentarisao sumnjive poslove ove kompanije ali danas, nakon što je pretučen ispred svog stana, izbjegava govoriti čak i anonimno. A anonimna je bila i prijava Krimolovcima protiv Edina Arslanagića, direktora Bosnalijeka, zbog načina isplate dividendi. Kantonalno tužilaštvo proslijedilo je kolegama u MUP-u ovu prijavu ali se nekoliko mjeseci poslije nje ništa nije desilo.

Arslanagić je zatišje iskoristio da novcem kompanije osigura pet posto vlasništva kroz radničke dionice, maloj ugostiteljskoj kompaniji Brštanica da preraste u građevinsku i izgradi elitne apartmane na Bjelašnici, također novcem Bosnalijeka; svom sinu Amaru da zamijeni porschea starog nekoliko godina za novog vrijednog više od stotinu hiljada maraka zaradom od lijekova koji se u Sarajevu na esencijalnoj listi prodaju po 12 puta većoj cijeni od realne.

Kako Bosnalijek radi sa medijima

Direktor Arslanagić koji vodi kompaniju u kojoj država još uvijek ima značajan dio vlasništva, nije želio razgovarati sa novinarom Žurnala. Od portparolke kompanije, Jasmine Kordić-Udovičić, imali smo obećanje da će se pobrinuti da dobijemo odgovore koji nas zanimaju.
- Ja ću uraditi intervju sa pitanjima koja mi pošaljete, tako radimo sa svim medijima – objasnila nam je Kordić-Udovičić, prije nego što smo poslali pitanja na koja nikada nismo dobili odgovor.

U finansijskom izvještaju Bosnalijeka navodi se još jedan način komuniciranja sa medijima - osam miliona maraka reklama godišnje u medijima koji se ne raspituju previše.

Hasan Šepo, direktor nekada male firme koja je služila ručak radnicima Bosnalijeka a danas “uglednog” igrača na tržištu nekretnina, pronašao je originalni način komuniciranja sa novinarima. Nema glasnogovornika pa sa novinarima komunicira preko svog konobara.
- Ne volim svoj broj mobitela davati ljudima pa zovem sa konobarovog. Nazovite sutra na ovaj broj pa ćemo se dogovoriti za razgovor – rekao nam je Šepo dan prije nego će nam njegov konobar objasniti kako je Šepo na sastanku i nema vremena odgovarati na naša pitanja.

Ono što Šepo nije želio objašnjavati jeste koja je namjena kredita dobijenog od Bosnalijeka po kamatnoj stopi od pet i po posto. Tako povoljan kredit od komercijalne banke u Bosni i Hercegovini je gotovo nemoguće dobiti, čak i za veliki Bosnalijek. Umjesto toga, Bosnalijek je od banaka dizao kredite po stopi od sedam i više posto a onda ugostiteljskoj firmi Brštanica isti taj novac davao po nekoliko procenata nižoj stopi. Brštanica je u ime Bosnalijeka gradila i luksuzne apartmane na Bjelašnici. Arslanagićeva najava da će na ovoj planini izgraditi hotel nikada nije ispunjena ali su za više od šest miliona izgrađeni elitni apartmani čija je cijena po kvadratu dostigla prodajnu vrijednost od 3.600 maraka iako je u vrijeme njihove prodaje bilo vrlo malo stanova u centru Sarajeva koji su postizali takvu cijenu. Zanimljivo je da građevinska kompanija Brštanica za projektovanje bira malu kompaniju HING doo a za izvođača radova uglednu Vranica, nekadašnji građevinski gigant, kojoj su poslije rata najveće reference izgradnja tornjeva Fahrudina Radončića.

Da se uglavnom radilo o zahvaljivanju “prijateljima” Bosnalijeka najbolje pokazuje primjer kojeg je otkrio sarajevski Centar za istraživačko novinarstvo. Nedžad Branković, bivši federalni premijer, 2001. godine kao direktor Energoinvesta omogućuje Arslanagiću da ispod cijene dobije prostor ove državne kompanije u Ljubljani. U vrijeme donošenja ove odluke Arslanagić je bio i predsjednik Upravnog odbora Energoinvesta, kojeg je ovaj ugovor oštetio za 192.719 maraka. Za ovu uslugu Arslanagić je omogućio Brankoviću dobijanje jednog apartmana od 56 kvadrata i garaže, istina registrovane na njegovu svastiku Dževadu Čolić. Zbog “prijateljske razmjene usluga” Finansijska policija je u oktobru 2008. godine podnijela krivičnu prijavu protiv Brankovića zbog zloupotrebe položaja.

Radnicima dionice Arslanagiću krivična prijava

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu protiv Arslanagića vodi samo jedan predmet. Početkom prošle godine krimolovci su dobili anonimnu prijavu protiv direktora Bosnalijeka zbog načina isplate dividendi. Nekoliko mjeseci poslije prijava je proslijeđena MUP-u Kantona Sarajevu i postupak je još uvijek u toku.

Čini se da Arslanagić, uz lijekove, najviše voli da radi sa dionicama. Svoju strast podijelio je i sa radnicima. Novcem kompanije omogućio im je kupovinu dionica Bosnalijeka po izuzetno povoljnim uslovima. Domaći zakoni omogućavaju kompanijama da do pet posto svojih dionica prodaju radnicima. Zgodan je to način da umjesto povećanja plata kompanija isplaćuje dividende na koje se ne plaća porez. Arslanagić je u Intesa San Paolo banci založio više od pola miliona maraka kako bi ova banka dala povoljnije kredite njegovim radnicima za koje su oni kasnije kupovali dionice.

Depozit u Intesa San Paolo banci d.d. Sarajevo fer vrijednosti 422 hiljade KM (2008: 637 hiljada KM) koristi se kao instrument osiguranja za kredite odobrene uposlenima Društva, koji dospijeva 2018. godine sa kamatnom stopom 0,5% godišnje, piše u posljednjem dostupnom finansijskom izvještaju Bosnalijeka za 2009. godinu.

Zadovoljni i kreditno opterećeni radnici navodno su se zahvalili gazdi masovnim davanjem punomoći da ih zastupa na sjednicama Skupštine društva. Tako je Arslanagiću omogućeno da kontroliše pet posto dionica kompanije, što nije mali iznos s obzirom da je vlasništvo Bosnalijeka iscjepkano na sitne udjele. Sa druge strane, radnici mogu naplatiti svoje dionice prilkom odlaska iz firme po fer vrijednosti od 30 do 40 maraka umjesto realne vrijednosti dionice koja je u posljednje vrijeme u prosjeku vrijedila 14 maraka.

Jedan od uposlenika Bosnalijeka je i direktorov sin Amar Arslanagić. Radnici i slučajni prolaznici mogu ga gotovo svakodnevno vidjeti dok na posao dolazi u svom skupocjenom porcheu, vrijednom oko deset posto ukupne dobiti Bosnalijeka za tržište Srednjeg istoka i Afrike, tržišta za koje je zadužen Amar Arslanagić. Imali smo iskrenu namjeru da nam objasni na koji je način kupio svoj automobil ali kao što rekosmo na početku teksta, u Bosnalijeku sve ostaje anonimno, tačnije u porodici Arslanagić.

Skupocjeni lijekovi i eksluzivni apartmani

Prije više od dvije godine Bosnalijek se našao u centru afere sa cijenom lijekova za najugroženije. Njihov lijek Lopril u Sarajevu je Zavod zdravstvenog osiguranja kupovao po cijeni od 13 maraka dok se isti lijek u Zenici plaćao 4 marke! Cijena po kojoj je Bosnalijek izvozio ovaj lijek je još niža, 1,72 marke. Arslanagić je sa Mahmutom Đapom, direktorom sarajevskog Zavoda, potpisao ugovor izuzetno povoljan po Bosnalijek i koban po bolesnike i kantonalni budžet. U izvještaju Bosnalijeka za 2009. godinu navodi se cifra od skoro 60 miliona nenaplaćenih a isporučenih lijekova. Većina tog duga, navodno, odnosi se na sarajevski Zavod.
- Upravo zbog toga Đapo pristaje na ovakve cijene – kaže naš sagovornik blizak Bosnalijeku koji nije želio da mu objavimo ime.

Od Đape smo tražili potvrdu ovih navoda ali je do pisanja ovog teksta nismo dobili, kao ni potvrdu navoda da je vlasnik dva apartmana u Bosnalijekovom naselju na Bjelašnici.

(zurnal.info)