Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija
ČIN PRVI
Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“
Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.
Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“
Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.
ČIN DRUGI
Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.
„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.
Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.
ČIN TREĆI
Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.
Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?
ČIN ČETVRTI
„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.
„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.
Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.
Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.
ČIN PETI
Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.
ČIN ŠESTI
U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.
(zurnal.info)
">Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija
ČIN PRVI
Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“
Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.
Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“
Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.
ČIN DRUGI
Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.
„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.
Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.
ČIN TREĆI
Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.
Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?
ČIN ČETVRTI
„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.
„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.
Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.
Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.
ČIN PETI
Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.
ČIN ŠESTI
U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.
(zurnal.info)
">
:OKUPACIJA U ŠEST ČINOVA: Kako su vehabije porazile Islamsku zajednicu
OKUPACIJA U ŠEST ČINOVA: Kako su vehabije porazile Islamsku zajednicu
Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija
ČIN PRVI
Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“
Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.
Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“
Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.
ČIN DRUGI
Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.
„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.
Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.
ČIN TREĆI
Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.
Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?
ČIN ČETVRTI
„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.
„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.
Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.
Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.
ČIN PETI
Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.
ČIN ŠESTI
U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.
(zurnal.info)
avdo avdić
Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija
ČIN PRVI
ČIN DRUGI
ČIN ČETVRTI
