Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane. - Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.
I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.
Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste. - Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.
Ispadamo budale
Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali. - Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.
Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude. - Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.
Svi smo mi nule
Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka. - Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.
Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu. - Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.
Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune. - Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.
Pridruži se ili šuti
Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao. - Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.
Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju. - Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.
Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik. - Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.
Dodika vole seljaci
Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena. - Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu. - To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.
(zurnal.info)
">Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane. - Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.
I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.
Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste. - Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.
Ispadamo budale
Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali. - Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.
Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude. - Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.
Svi smo mi nule
Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka. - Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.
Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu. - Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.
Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune. - Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.
Pridruži se ili šuti
Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao. - Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.
Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju. - Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.
Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik. - Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.
Dodika vole seljaci
Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena. - Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu. - To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.
(zurnal.info)
">
:OŠTRA NULA: U Banjoj Luci je lakše organizovati gay pride nego demonstracije
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Istražujemo
OŠTRA NULA: U Banjoj Luci je lakše organizovati gay pride nego demonstracije
Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane. - Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.
I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.
Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste. - Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.
Ispadamo budale
Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali. - Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.
Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude. - Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.
Svi smo mi nule
Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka. - Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.
Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu. - Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.
Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune. - Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.
Pridruži se ili šuti
Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao. - Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.
Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju. - Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.
Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik. - Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.
Dodika vole seljaci
Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena. - Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu. - To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.
(zurnal.info)
Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane. - Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.
Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
