OVO NIJE TURISTIČKI VODIČ: Mogao bih poludjeti misleći o Istri!

ŽIVIM DALEKO

Živim daleko. Živim u gradu koji volim daleko od drugih gradova koje volim. Živim s ljudima koje volim daleko od drugih ljudi koje volim. Živim daleko. I dugo putujem.

OKIDAČI USPOMENA

Nikako da se otresem tih misli. Kad god dođem na neko poznato mjesto kao da sam napravio krug. Izađem na kolodvor s kojeg sam se otisnuo prije nekoliko godina i sudarim se s Markom koji čeka autobus koji će ga odvesti negdje. Samo da bi se vratio. Sebi. U sebe. Tamo gdje se pohranjuju mirisi. Okidači uspomena.

ISTRA

Istra je tužna žena. Istra je prekrasna žena u čijim očima stanuje samoća. Svi se njome diče. A nitko je nije u potpunosti shvatio. U Istri vrijeme teče nekako drugačije. Svijet koji znam se zakrivljuje. I uopće ne mogu dokučiti što ima u tim brežuljcima, u tim selima i gradićima, u tom komadu mora, što me uznemiruje. Pomislim da bih tu mogao ostariti. Ali znam da nemam vremena da istinski razumijem taj komadić planeta koji je toliko pomirljiv prema svakom gostu. Onda se uvijek sudarim sa istim starim pitanjem: kako da ikome istinski pokažemo da ga volimo kad nas kroz sve goni ego i sujeta? Istra daje ljubav, a istovremeno kao da je potpuno ravodušna ako će ljubav biti uzvraćena. Mogao bih poludjeti misleći o Istri.

KOPAR

Ne znam kako sam zamišljao Kopar. Ne znam da li sam ga ikada ikako zamišljao. Ali potpuno me šarmirao taj gradić. Unatoč oblacima koji su pokvarili moje planove o prvom kupanju u moru ove godine. Ovo ne smije biti turistički vodič, zato što sam tako sebi zacrtao, pa zato neću pisati kako su ljudi srdačni, kako je hrana istrijanski dobra, kako su male kavane francuski ljupke, kako se može čovjek izgubiti i u najmanjim ulicama na svijetu samo zato jer mu je potpuno svejedno ako ide u dobrom smjeru.

FULVIO TOMIZZA

Moram učiti o tom čovjeku. Nešto tu ima čim je njegov duh uspio okupiti takvo društvo u kakvom sam proveo tih par dana u Istri. Tijekom simpozija u Umagu imao sam napad slabosti pa sam izašao u hodnik. Kad sam se pribrao proveo sam neko vrijeme gledajući u fotografiju tog čovjeka. U borama na tom licu, u očima koje su se smejškale vidio sam Istru. Možda mi njegove knjige otpetljaju misterij te zemlje.

UMAG

Ne želim misliti na kišu. Kiša mora nestati iz mojih misli. Proljeće je, zaboga! Proljeće je revolucionarna pjesma u sitnim satima. Čak i kada pada kiša. Ne smijem se naviknuti na nasmijane konobare. O tome sam mislio u nekom trenutku. To, naprosto, nije prirodno. Naročito par sati nakon ponoći. Opet sam izmaštao neku saputnicu. Pogled na njezino rame me smirivao. Jebiga, ponekad volim sve ljude koji me okružuju. A to me čini tužnim. Rastanak je neminovnost. Susreti su neizvjesni. Putovanja su siguran način da poludiš. Ali i da budeš zaljubljen. Na kiši.

Čovjek se može osjećati sigurno dok pada kiša, dok pije pivo i lozu jer misli da je neuništiv. I pjeva jer želi da se oslobodi, da se sve oko njega oslobodi.

(zurnal.info)