Arhiva

Pjesma: Vlatko Marinović

Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima

sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat

Ali, džaba...
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat

Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

(Pjesma se nalazi u knjizi Usred grada tmurna nalaktih se da povratim, zajedničkoj zbirci pjesama mostarskih pjesnika Vlatka Marinovića, Ive Krešića i Gorana Karanovića)