Šta radi jedan vjerski poglavar na obilježavanju vojne “pobjede” regularne vojske sekularne države? Objašnjava kakav je ustvari bio rat u BiH. Stavlja nam do znanja za šta smo se borili. Otkriva nam kako će ova država izgledati kada “oni dođu na vlast”
Godina je 1993., ljeto sa dosta kiše, i blata - njega posebno pamtim. Ratovanje u Sarajevu je ulazilo u svoju morbidnu kolotečinu – dva dana linije, dan odmora, dan pripravnosti, pa linija... Beznađe je bilo prošarano granatama, besmislom, lošim vijestima... Vjerovali smo da smo one najgore davno čuli i da nas ništa ne može iznenaditi. Odjek granata koje obasipaju grad i permanentni osjećaj da se život (i smrt) odvija na samoj borbenoj liniji, činili su da čovjek izgubi pojam o bitnom i nebitnom, da mu otupi osjećaj za stvarnost. U tom bunilu teško je prepoznati šta se zaista dešava a šta si, ustvari, čuo da ti se dogodilo. Vijesti o novim “slobodnim teritorijama” dolazile su u paru sa informacijama o “izgubljenim gradovima”. Jedna od takvih sačekala nas je na povratku sa “linije”. Obaviješteni smo da pada Igman ali da ”naši uzvraćaju”. Tradicija da loše vijesti uvijek dolaze prije još gorih ni ovaj put nije bila narušena: traže se dobrovoljci koji će čuvati novoosvojene linije na Igmanu. A kako dobrovoljaca nikada nije dovoljno i da ne bi bilo nepravde, određeno je da ide cijeli vod. Odluka je, vjerovatno, već ranije bila donesena, ali je ovako svima lakše. Pušteni smo da odemo kućama, tek da uzmemo stvari i pozdravimo se sa svojima. Polazak je tačno za dva sata i nikoga se neće čekati. Niko nije zakasnio, ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Spremni su da idu na Igman, pa čak i da poginu. Žele spriječiti agresore da naprave dvostruki prsten oko Sarajeva. Padom Igmana grad bi bio definitvno ugušen. Nestao bi glavni grad države za koju su se borili. Objekat doduše nije zvanično pušten u promet, ali kome je do ceremonije. Čast prvog prolaska neki od njih su platili jedinim tenama ili cipelama. Ostale su u dubokom glibu butmirskog blata. Polubosi, a još oskudnije odjeveni, mimoilazili smo se sa narodom koji je bezglavo išao prema okruženom Sarajevu. Stada ovaca i krda krava, a neki se kunu da su vidjeli i svinje, tumarala su po livadama duž igmanskog puta. Što zbog kiše, što zbog stida, a nije falilo ni straha, hodali smo spuštenih glava, gledajući ispred sebe. I oni koji idu na Igman i oni što se spuštaju prema Sarajevu. I oni što idu u rat i oni što bježe.
Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.
A i da su ovdje niko ih ne bi zvao jer je skup “Odbrana BiH-Igman 2010” ustvari vjerska manifestacija. Tu se ne obilježava odbrana Bosne i Hercegovine, sekularne države, izgrađene na principima ZAVNOBiH-a. Nije to bila ceremonije koja veliča odbrambeni rat sekularne države, nego jedan od brojnih poligona gdje oni koji su po Maleziji širili istinu o Bosni dok je padao Igman drže vaz i predstavljaju Novu Bosnu i Hercegovinu. Na tom Igmanu, ispod ratnih armijskih zastava ne sjede branioci Bosne i Hercegovine. Tamo vrhovni vjerski poglavar kroji državu po nekim novim mjerama. Ne, nije to više ona BiH za koju se govorilo da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Sada se kroji Bosna i Hercegovina koja će biti malo muslimanska, malo hrvatska i malo srpska. Svega pomalo a Bosne nimalo. Bit će to Bosna sa šarama malezijskog tigra sa Kovača.
(zurnal.info)
">Šta radi jedan vjerski poglavar na obilježavanju vojne “pobjede” regularne vojske sekularne države? Objašnjava kakav je ustvari bio rat u BiH. Stavlja nam do znanja za šta smo se borili. Otkriva nam kako će ova država izgledati kada “oni dođu na vlast”
Godina je 1993., ljeto sa dosta kiše, i blata - njega posebno pamtim. Ratovanje u Sarajevu je ulazilo u svoju morbidnu kolotečinu – dva dana linije, dan odmora, dan pripravnosti, pa linija... Beznađe je bilo prošarano granatama, besmislom, lošim vijestima... Vjerovali smo da smo one najgore davno čuli i da nas ništa ne može iznenaditi. Odjek granata koje obasipaju grad i permanentni osjećaj da se život (i smrt) odvija na samoj borbenoj liniji, činili su da čovjek izgubi pojam o bitnom i nebitnom, da mu otupi osjećaj za stvarnost. U tom bunilu teško je prepoznati šta se zaista dešava a šta si, ustvari, čuo da ti se dogodilo. Vijesti o novim “slobodnim teritorijama” dolazile su u paru sa informacijama o “izgubljenim gradovima”. Jedna od takvih sačekala nas je na povratku sa “linije”. Obaviješteni smo da pada Igman ali da ”naši uzvraćaju”. Tradicija da loše vijesti uvijek dolaze prije još gorih ni ovaj put nije bila narušena: traže se dobrovoljci koji će čuvati novoosvojene linije na Igmanu. A kako dobrovoljaca nikada nije dovoljno i da ne bi bilo nepravde, određeno je da ide cijeli vod. Odluka je, vjerovatno, već ranije bila donesena, ali je ovako svima lakše. Pušteni smo da odemo kućama, tek da uzmemo stvari i pozdravimo se sa svojima. Polazak je tačno za dva sata i nikoga se neće čekati. Niko nije zakasnio, ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Spremni su da idu na Igman, pa čak i da poginu. Žele spriječiti agresore da naprave dvostruki prsten oko Sarajeva. Padom Igmana grad bi bio definitvno ugušen. Nestao bi glavni grad države za koju su se borili. Objekat doduše nije zvanično pušten u promet, ali kome je do ceremonije. Čast prvog prolaska neki od njih su platili jedinim tenama ili cipelama. Ostale su u dubokom glibu butmirskog blata. Polubosi, a još oskudnije odjeveni, mimoilazili smo se sa narodom koji je bezglavo išao prema okruženom Sarajevu. Stada ovaca i krda krava, a neki se kunu da su vidjeli i svinje, tumarala su po livadama duž igmanskog puta. Što zbog kiše, što zbog stida, a nije falilo ni straha, hodali smo spuštenih glava, gledajući ispred sebe. I oni koji idu na Igman i oni što se spuštaju prema Sarajevu. I oni što idu u rat i oni što bježe.
Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.
A i da su ovdje niko ih ne bi zvao jer je skup “Odbrana BiH-Igman 2010” ustvari vjerska manifestacija. Tu se ne obilježava odbrana Bosne i Hercegovine, sekularne države, izgrađene na principima ZAVNOBiH-a. Nije to bila ceremonije koja veliča odbrambeni rat sekularne države, nego jedan od brojnih poligona gdje oni koji su po Maleziji širili istinu o Bosni dok je padao Igman drže vaz i predstavljaju Novu Bosnu i Hercegovinu. Na tom Igmanu, ispod ratnih armijskih zastava ne sjede branioci Bosne i Hercegovine. Tamo vrhovni vjerski poglavar kroji državu po nekim novim mjerama. Ne, nije to više ona BiH za koju se govorilo da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Sada se kroji Bosna i Hercegovina koja će biti malo muslimanska, malo hrvatska i malo srpska. Svega pomalo a Bosne nimalo. Bit će to Bosna sa šarama malezijskog tigra sa Kovača.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
POD ZASTAVOM REISA: Cerićev igmanski marš
Šta radi jedan vjerski poglavar na obilježavanju vojne “pobjede” regularne vojske sekularne države? Objašnjava kakav je ustvari bio rat u BiH. Stavlja nam do znanja za šta smo se borili. Otkriva nam kako će ova država izgledati kada “oni dođu na vlast”
Godina je 1993., ljeto sa dosta kiše, i blata - njega posebno pamtim. Ratovanje u Sarajevu je ulazilo u svoju morbidnu kolotečinu – dva dana linije, dan odmora, dan pripravnosti, pa linija... Beznađe je bilo prošarano granatama, besmislom, lošim vijestima... Vjerovali smo da smo one najgore davno čuli i da nas ništa ne može iznenaditi. Odjek granata koje obasipaju grad i permanentni osjećaj da se život (i smrt) odvija na samoj borbenoj liniji, činili su da čovjek izgubi pojam o bitnom i nebitnom, da mu otupi osjećaj za stvarnost. U tom bunilu teško je prepoznati šta se zaista dešava a šta si, ustvari, čuo da ti se dogodilo. Vijesti o novim “slobodnim teritorijama” dolazile su u paru sa informacijama o “izgubljenim gradovima”. Jedna od takvih sačekala nas je na povratku sa “linije”. Obaviješteni smo da pada Igman ali da ”naši uzvraćaju”. Tradicija da loše vijesti uvijek dolaze prije još gorih ni ovaj put nije bila narušena: traže se dobrovoljci koji će čuvati novoosvojene linije na Igmanu. A kako dobrovoljaca nikada nije dovoljno i da ne bi bilo nepravde, određeno je da ide cijeli vod. Odluka je, vjerovatno, već ranije bila donesena, ali je ovako svima lakše. Pušteni smo da odemo kućama, tek da uzmemo stvari i pozdravimo se sa svojima. Polazak je tačno za dva sata i nikoga se neće čekati. Niko nije zakasnio, ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Spremni su da idu na Igman, pa čak i da poginu. Žele spriječiti agresore da naprave dvostruki prsten oko Sarajeva. Padom Igmana grad bi bio definitvno ugušen. Nestao bi glavni grad države za koju su se borili. Objekat doduše nije zvanično pušten u promet, ali kome je do ceremonije. Čast prvog prolaska neki od njih su platili jedinim tenama ili cipelama. Ostale su u dubokom glibu butmirskog blata. Polubosi, a još oskudnije odjeveni, mimoilazili smo se sa narodom koji je bezglavo išao prema okruženom Sarajevu. Stada ovaca i krda krava, a neki se kunu da su vidjeli i svinje, tumarala su po livadama duž igmanskog puta. Što zbog kiše, što zbog stida, a nije falilo ni straha, hodali smo spuštenih glava, gledajući ispred sebe. I oni koji idu na Igman i oni što se spuštaju prema Sarajevu. I oni što idu u rat i oni što bježe.
Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.
A i da su ovdje niko ih ne bi zvao jer je skup “Odbrana BiH-Igman 2010” ustvari vjerska manifestacija. Tu se ne obilježava odbrana Bosne i Hercegovine, sekularne države, izgrađene na principima ZAVNOBiH-a. Nije to bila ceremonije koja veliča odbrambeni rat sekularne države, nego jedan od brojnih poligona gdje oni koji su po Maleziji širili istinu o Bosni dok je padao Igman drže vaz i predstavljaju Novu Bosnu i Hercegovinu. Na tom Igmanu, ispod ratnih armijskih zastava ne sjede branioci Bosne i Hercegovine. Tamo vrhovni vjerski poglavar kroji državu po nekim novim mjerama. Ne, nije to više ona BiH za koju se govorilo da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Sada se kroji Bosna i Hercegovina koja će biti malo muslimanska, malo hrvatska i malo srpska. Svega pomalo a Bosne nimalo. Bit će to Bosna sa šarama malezijskog tigra sa Kovača.
(zurnal.info)
eldin karić
Šta radi jedan vjerski poglavar na obilježavanju vojne “pobjede” regularne vojske sekularne države? Objašnjava kakav je ustvari bio rat u BiH. Stavlja nam do znanja za šta smo se borili. Otkriva nam kako će ova država izgledati kada “oni dođu na vlast”
Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.
