Istražujemo
BH. ZDRAVSTVO U VELIKOJ KRIZI: Politika, katastrofalni uslovi i stari standardi ubijaju pacijente i tjeraju ljekare
Ljekari u BiH rade u uvjetima koji su daleko ispod evropskih i svjetskih standarda. Novca ima dovoljno, ali se zbog loše organizacije i nezainteresiranosti političkih elita da napokon rade na reformama u oblasti zdravstva, on bespotrebno rasipa, te se ne ulaže u nužna poboljšanja infrastrukture i opreme, niti u zadržavanje medicinskog kadra. Najveću cijenu, na kraju, plaćaju pacijenti.
Kenan Rujanac, specijalista opće hirurgije i subspecijalista kardiohirurgije, u Općoj bolnici Bugojno počeo je raditi 2016. godine, odmah nakon završenog specijalističkog staža. Uvjeti koje je tamo zatekao bili su katastrofalni, kaže dr. Rujanac za Žurnal. Izdvaja nekoliko detalja:
“Bio sam jedini hirurg koji je radio na odjeljenju, u ambulanti, jedini ljekar koji je pokrivao pripravnosti i operacionu salu. Nisam imao obaveznu podršku dijagnostičkih disciplina, laboratorije i radiologije, bez koje je bilo gotovo nemoguće pokrivati rad na nivou sekundarne zdravstvene zaštite kojoj opća bolnica pripada. Također, sterilizacija nije radila u kontinuitetu – bilo je prekida u radu sterilizacije i više od mjesec dana. Transfuzijska služba nije imala adekvatne uslove da prati rad hirurgije. Sanitarni uslovi su bili katastrofalni, što sam dokazao sanitarnim pregledima. Anesteziološki aparat nije bio verificiran i jedne prilike je stao sa radom usred hirurške procedure. Hirurškim koncima je istekao rok trajanja... I na sve to nije bilo minimuma volje od tadašnjih upravljačkih struktura za ikakvim poboljšanjem uslova.”
Žurnal je svojevremeno pisao o stanju u Općoj bolnici Bugojno. Od nedostatka ljekara specijalista, preko katastrofalnih uvjeta, pa sve do toga da transfuzijska služba uopće nije imala odobrenje za rad.
Opća bolnica u BugojnuJedan hirurg, rupa u operacionoj sali, mišomor na intenzivnoj njezi...
Dr. Rujanac pokušava utjecati na to da se stanje promijeni, šalje veliki broj usmenih i pismenih zahtjeva i molbi da se stvore minimalni uvjeti rada. Međutim, u tome nije uspio, te je napustio Opću bolnicu Bugojno i otišao u inostranstvo.
“U Općoj bolnici Bugojno prestajem s radom u martu 2018. godine nakon maratonskih molbi i zahtjeva, kako usmenih tako i pismenih, da se stvore minimalni uslovi rada. Razlog mog odlaska su neadekvatni, a ja bih ih nazvao ilegalni uslovi prostora, opreme i kadra za rad i uopće funkcionisanje opće hirurgije i cijele bolnice. Potom donosim odluku da napustim BiH. Odlazim u zemlju u kojoj me na ulazu u bolnicu dočekuje natpis – napad na ljekara se smatra napadom na službeno lice. Naravno da sam počeo raditi u uvjetima koji zadovoljavaju sve norme i standarde savremene medicine”, kaže dr. Rujanac za Žurnal.
KATASTROFALNI UVJETI I UTJECAJ POLITIKE
Priča o Općoj bolnici Bugojno i dr. Kenanu Rujancu samo je jedna od mnogih sličnih koji nam pokazuju u kakvom je stanju zdravstvo u Bosni i Hercegovini. Iako je zdravstvo decentralizirano, bitnih razlika nema. Situacija je u dva entiteta, deset kantona i jednom distriktu, više ili manje, ista.
Dok se vlasti u bh. entitetu Republika Srpska hvale otvaranjem nove bolnice u Doboju, koja je izgrađena u saradnji s kineskim partnerima, a što su pratile kontroverze, sumnje na tendersko pogodovanje kineskim firmama i sumnje na kršenje zakona, stanje u drugim zdravstvenim ustanovama ipak pokazuje da situacija nije nimalo dobra.
Dr. Maja Dragojević-Stojić već duži niz godina radi u Opštoj bolnici u Prijedoru kao kardiolog. Specijalizaciju i subspecijalizaciju završila je u Beogradu, a u svrhu dodatne edukacije bila je i u drugim državama – od Japana, preko evropskih država, pa sve do Amerike. Za Žurnal kaže kako se stanje u kojem se nalazi bh. zdravstvo ne može ni u jednom segmentu porediti s tim sistemima.
“Mi smo hiljadama kilometara daleko, ne znam uopće kako da vam opišem koliko smo daleko od svih zdravstvenih ustanova gdje smo boravili. Mi, nažalost, i dalje radimo onako kako se radilo prije 50, pa možda i više godina. Ništa se promijenilo nije, osim što su uslovi sve teži, što se možda promjene dešavaju nagore”, govori dr. Dragojević-Stojić, potom se posebno osvrćući na zdravstvenu ustanovu u kojoj je ona zaposlena:
“Imate problem elementarnog tipa, gdje vam prokišnjavaju krovovi, sakuplja se voda po hodnicima u plastičnim kantama i ćebadima, pa onda imate problem s hirurškim salama. Evo, sad trenutno, ginekološka nije radila zbog prokišnjavanja, pa se žene porađaju u sali za ortopediju. Sad zamislite, ako je intervencija u toku, kako to izgleda? Pa su instalacije isto tako bile loše, ne tako davno imali smo požar u hirurškim salama, obustavljene su za rad. Dalje, problem je što vam ne rade aparati, osnovni aparati kao što je recimo CT. Isto tako nismo u mogućnosti, kad su neka hitna stanja, malo radi, malo ne radi, ali jedan period nije radilo, pa mi moramo u druge zdravstvene ustanove upućivati naše pacijente radi dijagnostike, koje su poprilično udaljene…”
Naša sagovornica se zbog, kako je istakla, problema u zdravstvu i politički angažovala, a trenutno je zastupnica SDS-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Upravo je politika, tvrdi predsjednik Ljekarske komore Zeničko-dobojskog kantona dr. Tarik Kapidžić za Žurnal, kriva što se zdravstveni sistem nalazi u katastrofalnom stanju.
„Politika se previše umiješala u zdravstvo, jer su ogromne pare u zdravstvu i, realno, para ima, samo što se troše ludo. Evo, Federalno ministarstvo zdravstva, koje bi stalno trebalo raditi, da donosi provedbene akte, regulative... ali ništa ne rade i imamo haos. Nažalost, politika sve koči. Mi imamo standarde i normative iz prošlog sistema, iz osamdesetih godina koji se nikada nisu promijenili. Vršili smo pritisak da se izračuna koliko treba ljekara, aparata... ali ništa“, navodi dr. Kapidžić.
On dodaje da se, pod uvjetom izbacivanja politike iz zdravstva i uspostavljanja adekvatne organizacije, može puno postići:
„Pare jednostavno cure. Evo uzmite, na primjer, Dom zdravlja Visoko, odličan dom zdravlja. Deset kilometara od njega je Dom zdravlja Breza. Deset, petnaest kilometara Dom zdravlja Vareš. Na tom malom potezu, 30-40 kilometara, tri doma zdravlja. I 17 kilometara na drugu stranu Kakanj. I onda se stalno dupliraju kapaciteti. I kad ponudiš da se naprave objedinjenja, da bi to funkcionisalo bolje... nema teorije. Jer direktor ide stranački, mora imati sekretaricu, mora imati auto, mora imati sve. I onda se stalno dupliraju kapaciteti i pravi se haos. A pacijente niko ne pita ništa, ko njih šiša.“
NOVCA IMA, ALI KAKO SE TROŠI?
Zdravstvo u Bosni i Hercegovini finansira se primarno iz obaveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje, potom budžetskih sredstava, participacija građana, donacija… Ako pogledamo podatke samo za Federaciju BiH, ukupno je u 2023. godini samo iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, po kantonima, prikupljeno nešto više od 200 miliona maraka.
Jedan dio novca čak se i ne potroši na unapređivanje zdravstvene zaštite, kako je to zakon naložio, nego taj novac stoji na računima. Upravo to su revizori utvrdili kada je riječ o reviziji Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo.
„U 2023. godini Zavod je ostvario višak prihoda nad rashodima u iznosu od 65.136.774 KM, dok akumulirani višak prihoda nad rashodima iz ranijih godina, bez sredstava zakonskih rezervi, iznosi 94.792.551 KM“, naveli su revizori.
Novca, jasno je, definitivno ima. Ali isto tako je jasno da se taj novac ne troši na najbolji mogući način. Rezultati su jasno vidljivi, posebno u kontekstu izrazito loše infrastrukture i zastarjelih materijalno-tehničkih sredstava. Tu su i drugi problemi, kao što je utjecaj politike, što dovodi do narušavanja međuljudskih odnosa, pa i ljekara hronično nedostaje. Dr. Tarik Kapidžić kaže da su plate ljekara najmanji problem:
„Mislim da narušeni međuljudski odnosi, strahovito petljanje politike u zdravstvo, neadekvatni uslovi rada i strahovit pritisak pacijenata, dovode do toga da ljekarima naprosto pukne film i da odlaze. Kada je bio jedan Japanac u Bolnici Zenica ovdje da drži edukacije, kada je vidio bolnicu rekao je: „A, vidi bolnice, ista kao u Mongoliji!“ Smiješno, ali i tužno.“
Jedan od onih koje je napustio Kantonalnu bolnicu Zenica je dr. Meho Kovačević. Preciznije, dobio je otkaz, vjerovatno zbog političkog angažmana, govori on za Žurnal.
„U Kantonalnoj bolnici Zenica sam radio od 2006. godine i tamo sam radio do jula 2021. godine. Onda sam dobio otkaz i sada je to na sudu. Dobio sam otkaz zbog samovolje direktora i to dok sam bio na bolovanju. Razlog je vjerovatno to što sam ja bio osnivač jedne stranke u Zenici“, kaže dr. Kovačević.
I on dijeli mišljenje da plate medicinskog osoblja nisu najveći problem. Prema njegovom mišljenju, osnovni problemi su to što o zdravstvu odlučuju politički podobni, potom zastarjela infrastruktura, nedostatak programa edukacije, te loša raspodjela novca kojeg ima dovoljno.
Posebno se osvrnuo na materijalno-tehničke stvari kojima raspolažu ljekari u zdravstvenim ustanovama:
„Gledali smo one snimke, strahote iz Gaze i mogli smo vidjeti one bolnice kako izgledaju u Gazi koja je izolovana, koja u jednom vidu geta, imala je daleko modernije i opremljenije bolnice nego mi u BiH, 30 godina nakon rata. Svi gledamo serije u kojima ljekari rade poslove, šest, sedam ljekara se zabavlja jednim slučajem, jednim pacijentom, daj odmah CT, daj nam odmah magnet… Kod nas bi trebalo tri godine za jednu epizodu serije Dr. House. Da ne karikiram, ali nije to tako daleko od istine.“
Sada radi u jednoj privatnoj bolnici u Sarajevu, gdje su, kaže, uvjeti rada neuporedivo bolji:
„Ta bolnica izgleda onako kako bi svaka bolnica trebala bi izgleda. Ni više ni manje. To što naše javne bolnice više liče na bolnice iz doba černobilske katastrofe, to je nešto drugo. To je hronično, dugogodišnje zanemarivanje zdravstvenog dijela u korist nekih drugih stvari.“
ODLAZAK LJEKARA I STARI STANDARDI
Odlazak ljekara iz Bosne i Hercegovine je sada već hroničan problem. Do nedavno je u Kantonalnoj bolnici Zenica bila zaposlena jedina dječija anesteziologinja u Federaciji. Međutim, primarno zbog, kako nam je rekao dr. Tarik Kapidžić, narušenih međuljudskih odnosa, i ona je napustila državu i otišla u Sloveniju. Zajedno s mužem, također ljekarom.
U bh. entitetu Republika Srpska dodatni problem jesu i plate koje su znatno niže u poređenju s Federacijom, a pogotovo u poređenju sa susjednom Hrvatskom.
„Jedna medicinska sestra, koja radi i noćne smjene, radi s najtežim pacijentima, njena plata je nešto malo veća od minimalne u Republici Srpskoj. To je stvarno za takav posao, za tu težinu posla, vrlo malo. Što tiče plata doktora, također su manje nego u Federaciji, duplo manje“, kaže nam dr. Maja Dragojević-Stojić, dodajući da nedostaje veliki broj ljekara, te da se na raspisane konkurse nerijetko niko ni ne prijavi.
Standardi i norme liječenja u našoj zemlji su veoma zastarjeli, dijele mišljenje Žurnalovi sagovornici. Ali s ovim brojem ljekara, ne mogu se često čak ni ti standardi ispoštovati, a pogotovo ne oni koje zahtijeva moderna medicina.
„Recimo, da bi se standardi i normativi primjenjivali, prema zapadnom sistemu, pa ga još umanjili za 50%, mi opet ne bismo imali dovoljno ljekara“, kaže dr. Tarik Kapidžić.
Kako se liječe pacijenti u Bosni i Hercegovini možda i najbolje znaju onkološki pacijenti. Deficitarni citostatici, lista lijekova Fonda solidarnosti koju Federalno ministarstvo zdravstva nije revidiralo godinama, neuspješne nabavke aparata za zračenje UKC-a Tuzla, dugovanja Vlade FBiH prema Fondu solidarnosti koja se mjere u stotinama miliona maraka... samo su neki od problema s kojima svakodnevno žive onkološki pacijenti. Žurnal je ranije producirao film u čijem fokusu su upravo problemi onkoloških pacijenata:
Semir Bešlija, šef Klinike za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, objasnio je kako ljekari i pacijenti u BiH nemaju pristup novim lijekovima: „Od 140 molekula koje su se pojavile u onkologiji u posljednje četiri godine, Evropska medicinska agencija ih je registrirala, mi imamo 14. I čekamo na njihovu primjenu dulje od godinu dana. U tom kontekstu, nažalost, kontekstu u kojem se mjeri jakost države i njen odnos prema onkološkom pacijentu, mi smo ubjedljivo u najlošijoj poziciji u Evropi, ne u Evropskoj uniji, nego u Evropi.“
Ako se hitno ne počnu provoditi sveobuhvatne reforme u oblasti zdravstva, situacija će biti još gora u narednim godinama. Samo podatak da je prosječna starost ljekara u Bosni i Hercegovini preko 54 godine, a da se ne brine dovoljno o tome ko će ih naslijediti, trebao bi biti alarm nadležnima.
A koliko su nadležni zainteresirani za ove probleme možda i najbolje pokazuje da na Žurnalove upite nisu odgovorili ni iz Federalnog ministarstva zdravstva, niti iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.
U međuvremenu, izvjesno je da ćemo se i dalje suočavati s listama čekanja, na preglede i zahvate ćemo čekati mjesecima i godinama, redovi u čekaonicama će biti ogromni, ako i dočekamo liječenje, liječit ćemo se zastarjelim lijekovima i metodama liječenja…
(zurnal.info)
