Povratak u budućnost

Prvog aprila krenuli smo na petnaestodnevnu turneju po Njemačkoj. Prošli smo Ljubljanu negdje iza ponoći. Ja sam preuzeo mjesto šofera i poslije nekog vremena, da li zbog pospanosti ili nečega drugog, imao sam osjećaj da se kombi koji vozim, baš kao u bajci o pepeljugi, počeo transformisati, ali u našem slučaju u De Lorean DMC – 12. I baš kada sam htio razbuditi cijeli kombi, jer nisam znao da li sanjam ili se to zaista dešava za rame me uhvati nečija ruka. Pogledam na suvozačevo mjesto, a pored mene sjedi Marti Mekflaj inače čovjek kojeg glumi legendarni Majkl Dži Foks u isto tako legendarnom filmu „Povratak u budućnost“. Pokazuje mi prstom da šutim i da nastavim voziti. Kaže mi da ga pažljivo saslušam jer je on odabrao baš ovaj kombi i ovu grupu ljudi da nam pokaže kako izgleda putovanje kroz vrijeme u stvarnom životu, jer mu je muka od romantizirane filmske verzije. Onako kao kroz maglu čujem neko lupkanje koje dolazi izvana i skontam da sam na trenutak zasp'o i da sam nagazio liniju koja je na svu sreću bila ona nazubljena, napravljena tako da probudi nesretnike koji zaspu za volanom. Panično stanem na prvo proširenje da se zamijenim sa nekim.Probudio sam se ujuto u Marburgu, prvom od gradova sa popisa turneje.

Od tog trenutaka sve je savršeno. Naša nova buking agencija je zaista uradila sjajan posao. Od prvog do zadnjeg koncerta sve je savršeno organizovano. Sviramo svaki dan. Koncerti su puni, ketering je pravi poguzijski, a publika je šarena - ima i Nijemaca a i naših ljudi. U utorak, petog aprila je bio koncert u Kelnu. Mislili smo da će taj koncert biti pušiona jer su to veče igrali Šalke – Inter u Ligi prvaka, ali na sreću bilo je dosta raje koja više voli izaći na koncert nego gledati fudbal.

I tako koncert za koncertom, grad za gradom i već je svanuo šesnaesti april kada krećemo

iz Beča u Koprivnicu gdje trebamo svirati posljednji koncert u nizu. Prelazimo slovenačko- hrvatsku granicu i kod Krapine izlazimo sa autoputa u pravcu Koprivnice. Preuzimam volan poslije granice i lagano vozim kroz Podravsku ravnicu. U kombiju svi već slomljeni od turneje spavaju, a u cd plejeru se već po stoti put vrti isti disk - jedini koji imamo u kombiju. Upalim radio za promjenu i prvo što čujem je: “IZDAJA, IZDAJA, IZDAJA“, viče narod, a reporter saopštava: „Na Trgu bana Jelačića okupilo se nekih deset tisuća ljudi koji protestuju nezadovoljni presudom suda u Hagu... i u ostalim gradovima Hrvatske traje spontano okupljanje građana... U Splitu se građanima obratio i splitski gradonačelnik Željko Kerum koji se tom prilikom suočio sa jednim od protestanata koji se popeo na binu.“

Puštaju tonski zapis pomenutog događaja.

- gradonačelnik: „Ovo je sramota za naše branitelje i cijeli narod, a pogotovo za vladu Hrvatske!!!“

- demonstrant: „Uuuaaaa svi ste ista govna!!!“

- gradonačelnik: „Šta ti znaš, ti si jedan urbani Jugoslaven koji ne zna šta govori!!!“

Sada u snimku čujemo neko meškoljenje, vjerovatno zvuk demonstranta koji se penje na binu.

- demonstrant: „Ko ti je urbani Jugoslaven, ko ti je urbani Jugoslaven!!!“

Reporter još dodaje:

Poslije ovog nemilog događaja gradonačelnik je završio govor i iskoristi priliku i da zapjeva: „Srijem, Banat i Bačka tri srca junačka – zovi samo zovi svi će sokolovi – za te život dati...“

Sjetim se onog mog tripa iz kombija prije petnaest dana i Majkl Dži Foksa tj. Marti Mekflaja koji je održao obećanje i fakat me provozao kroz vrijeme. Nekoliko dana unazad sam na turneji proživljavao svoju blisku budućnost, a sada ponovo ateriram u svoju prošlost koja je u stvari konstantna i u isto vrijeme predstavlja našu kolektivnu sadašnjost, kojoj se očigledno niko ko živi sa ove strane slovenačke granice ne može oduprijeti.

(zurnal.info)