04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.
Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.
06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.
07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek
09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.
Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.
Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.
05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je
09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...
I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?
10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.
Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...
(zurnal.info)
">
04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.
Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.
06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.
07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek
09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.
Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.
Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.
05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je
09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...
I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?
10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.
Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
PRAKTIČNA ŽENA: Pelene koje život znače
Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena?
04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.
Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.
06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.
07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek
09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.
Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.
Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.
05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je
09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...
I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?
10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.
Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...
(zurnal.info)
dženana alađuz
Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena?
