Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.
Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.
Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.
MINIMALISTIČKI UKUS
Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.
Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!
Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...
No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.
Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.
No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...
KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA
Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!
Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.
Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.
Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?
Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?
Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.
Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?
">Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.
Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.
Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.
MINIMALISTIČKI UKUS
Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.
Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!
Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...
No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.
Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.
No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...
KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA
Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!
Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.
Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.
Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?
Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?
Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
Praktična žena: U malim rukama sve izgleda veće
Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.
Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.
Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.
MINIMALISTIČKI UKUS
Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.
Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!
Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...
No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.
Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.
No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...
KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA
Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!
Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.
Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.
Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?
Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?
Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.
Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?
Dženana Alađuz
Naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem
Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice. 
