Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

 

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.


Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

 


(zurnal.info)


 

 

 

 

 

 

">Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

 

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.


Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

 


(zurnal.info)


 

 

 

 

 

 

">
:PRAVA SLIKA AFRIKE: Svjetsko prvenstvo u eksploataciji

Svijet

PRAVA SLIKA AFRIKE: Svjetsko prvenstvo u eksploataciji

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

 

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.


Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

 


(zurnal.info)


 

 

 

 

 

 

PRAVA SLIKA AFRIKE: Svjetsko prvenstvo u eksploataciji

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR