OBJAVA PRESUDE: Predmet Lager d.o.o.

Žalba tuženika SE ODBIJA, prvostupanjska presuda SE POTVRĐUJE.

Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj: 64 0 P 065519 22 P od 1. 9. 2023. godine, odlučeno je:

I Obvezuju se tuženi, tužitelju na ime naknade štete zbog učinjene klevete, solidarno isplatiti iznos 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.11.2022.godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 30 dana.

            Obvezuju se tuženi da uvod i izreku ove presude, nakon njene pravomoćnosti objave na portalu na istom mjestu i položaju na portalu na kojem je objavljeni sporni članci: članak pod naslovom „IAKO JE LAGER POD ISTRAGOM USKOK-A: EP BiH platiće firmi iz Posušja 105 miliona maraka za nabavku uglja“ od 17.10.2022. godine, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da ukloni članke objavljene na web portalu https://www.zurnal.info/.

            II Sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog učinjene klevete u iznosu od 9.000,00 KM, te za nalaganje tuženicima da se javno ispričaju, tužitelj se odbija.

            III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

            Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženici, zbog svih razloga propisanih zakonom (čl. 208. ZPP-a), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači, i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu naknade troškova postupka uvećanih za troškove sastava žalbe i troškova pristojbe na žalbu. U žalbi se dalje navodi da povezivanje nekog subjekta sa netransparentnim trošenjem javnog novca, uključujući sudjelovanje pravosudnih organa, nesumnjivo šteti ugled tog pravnog subjekta, pa se sporni navodi u ovom postupku mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete FBiH, a spor se treba riješiti pravilnom primjenom tog zakona, Zakona o obveznim odnosima i pravnih načela uspostavljenih sudskom praksom i regulativom Europskog suda za ljudska prava. Navodi da su aktivnosti tužitelja i trošenje javnog novca općenito teme od nespornog javnog interesa, pa je stoga i spor  trebalo riješiti pravilnom primjenom propisa koja uređuju slobodu izražavanja o temama od javnog interesa, pri čemu sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje ukazuje, da Zakon o zaštiti od klevete drugačije uređuje pitanje krivnje štetnika, tako da se krivnja, odnosno odgovornost izdavača, urednika ili autora ne pretpostavlja, već oštećeni odnosno tužitelj treba dokazati da je neistinito izražavanje neistinito ili pronijeto namjerno ili iz nepažnje, sukladno čl.6. st.3. Zakona, pri čemu je teret dokazivanja krivnje štetnika veći ako se radi o pitanju od političkog ili javnog interesa. U tim situacijama tužitelj mora dokazati da je štetnik znao da je izražavanje neistinito, ili da je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja (čl.6. st.4. ZPP-a). Navodi da se sporni prilozi odnose na pitanje od nespornog javnog interesa a što potvrđuje i sam sud u obrazloženju presude. Međutim, sud pogrešno primjenjuje pravo, iako je u konkretnom slučaju trebao odlučiti primjenom čl.6. st.4. Zakona o zaštiti od klevete, što nije učinio, zbog čega je presuda nezakonita. Navodi da se sud u obrazloženju presude nije uopće očitovao o provedenim dokazima nego iste samo nabrojao, ali nije naveo da li ih je prihvatio ili nije, niti je dao razloge za takvu odluku, na koji način je po mišljenju žalbe došlo do povrede odredaba postupka. Navodi da su tuženi na temelju informacija zvaničnih organa BiH i Republike Hrvatske, te na temelju novinarskih izvora, naveli u članku informacije do kojih su došli, pa je nejasno kako je sud utvrdio, da makar i djelomično ima klevetničkog djelovanja tuženih ako se kroz dokaze može utvrditi da tuženici nisu sami iskonstruirali priču nego su istu objavili na temelju navoda i činjenica do kojih su većinom došli jer su javno dostupne i provjerljive. Pri tome se poziva na određeni broj odluka Europskog suda za ljudska prava. Navodi da tužitelj nije dokazao krivnju tuženika, a teret dokazivanja spomenutih činjenica o odgovornosti tuženih leži na tužitelju, pri čemu je sud bio fokusiran na ugled tužitelja i nije vodio dovoljno računa o javnom interesu i drugim bitnim okolnostima. Navodi da Europski sud za ljudska prava smatra da nacionalni sudovi povrjeđuju pravo na slobodu izražavanja zajamčenu čl.10 EKLJP kad se u analizi predmeta primarno ili isključivo fokusiraju na učinak koji sporni dijelovi medijskog priloga imaju na ugled oštećenika, pri tom propuštaju utvrditi i pravilno evaluirati tekst i sve okolnosti iz konkretnog predmeta, te uspostaviti pravičnu ravnotežu između sukobljenih prava na zaštitu prava ličnosti s jedne strane, i prava na slobodu izražavanja s druge strane. Navodi da analiza obrazloženja presude kazuje da prvostupanjski sud se fokusirao isključivo na učinak spornih izražavanja na ugled tužitelja pri čemu istina načelno potvrđuje da se sporni prilozi odnose na temu od općeg javnog interesa, ali odmah dodaje kako po stavu suda javnost treba biti obavještena o istinitim činjenicama, a ne o insinuacijama i iskonstruiranim pričama. Sud je u presudi propustio dati relevantne i dovoljne razloge zašto nije cijenio pitanje javnog interesa što predstavlja važan element za ocjenu da li je ograničenje bilo „neophodno u demografskom društvu“. Kako sud nije vodio dovoljno računa o javnom interesu i nije uspostavio pravičnu ravnotežu između sukobljenih ljudskih prava tužitelja na zaštitu prava ličnosti i tuženih na slobodu izražavanja time je povrijedio pravo tuženih na slobodu izražavanja, a na što također ukazuje sudska praksa Europskog suda, pa tako i u predmetu Ileana Constantinescu protiv Rumunjske od decembra 2012. godine. Dalje ukazuje na činjenicu da u demokratskom društvu pravo građana na zaštitu ugleda i časti kao i drugih prava osobnosti nije apsolutno nego je relativno ljudsko pravo koje u skladu s čl.8. st.2. EKLJP može biti ograničeno Zakonom, te se poziva na pravna načela koja je utvrdio Europski sud za ljudska prava i koja su prihvaćena i u sudskoj i u ustavnoj praksi. Navodi da bi utvrđena sankcija mogla imati velike posljedice po aktivnost tuženika kao medija koja imaju dužnost i obvezu da izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Osporava se i odluka o troškovima postupka za koju smatra da je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega predlaže da se i u tom dijelu odluka preispita.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba nije utemeljena.

Ispitujući pobijanu odluku u granicama propisanim člankom 221. Zakona o parničnom postupku[1] (u daljnjem tekstu: ZPP-a), ovaj sud je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga.Temeljem analize i ocjene svih provedenih dokaza, koje cijeni sukladno članku 8. ZPP-a, sud prvog stupnja je točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilne zaključke i donosi na zakonu utemeljenu odluku, za što daje valjane razloge (članak 191. stavak 4. ZPP-a), koje razloge prihvata i ovaj sud, pa su neutemeljena suprotna razlaganja žalbe.

Iz obrazloženja pobijane presude proističe da sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja na način kao u izreci presude, na temelju zaključka da su tuženici u tekstu objavljenom na portalu „Zurnal.info“ dana 17. 10. 2022. godine pod naslovom „Iako je Lager pod istragom Uskoka: EP BiH platit će firmi iz Posušja 105 miliona maraka za nabavku ugljena“, iznosili negativne činjenice o tužitelju, koje činjenice nisu dokazali predloženim i provedenim dokazima na glavnoj raspravi, a koje činjenice su imale za cilj da nanesu štetu tužitelju, prikazujući tužitelja kao kriminalno poduzeće koje se služi nelegalnim radnjama i čiji je vlasnik sklon kriminalu , te da se tužitelju kao pravnoj osobi na sve načine pogodovalo ( u konkretnom slučaju kroz nabavku ugljena upitne kvalitete za potrebe EP BiH od tužitelja kao privatne firme, iako se i 7 drugih rudnika u vlasništvu države bave iskopom ugljena), te da je tužitelj sudjelovao u zagađenju rijeke i vodopada rijeke Blihe na području općine Sanski Most, identificirajući ga trećim osobama, a što ima klevetnički karakter i što je negativno utjecalo na poslovni ugled i interes tužitelja.

U članku 4. stavak 1. toč. d. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH propisano je da kleveta predstavlja radnju nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.Odredba članka 6. stavak 1. istog zakona propisuje, svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.Stavak 3. navedenog članka propisuje, osoba iz stava 1. i 2. ovog članka (štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. Također, st.4. navedenog članka propisuje; kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Imajući u vidu prednje, te činjenicu da se sporni tekst koji su tuženici objavili dana 17.10.2022. godine zasniva uglavnom na ne provjerenim informacijama drugih medija (Portal impuls, CIN, Bljesak info i iskazima mještana koji žive u blizini rudnika Kamengrad  – pregled CD-a), te obzirom na činjenicu da u postupku nije provedeno vještačenje po vještaku odgovarajuće struke radi utvrđivanja količine, stvarne kvalitete i vrijednosti ugljena (propisano Ugovorom iz travanja 2022.g.), da tužena Azra Omerović nije kompetentna osoba za utvrđivanje navedene činjenice, da tuženici nisu dokazali da postoji bilo kakva istraga, a posebice pravomoćna presuda protiv tužitelja, niti da u spisu postoji i jedan zvanični dokument koji bi potvrdio da se tužitelju na bilo koji način pogodovalo kod donošenja Odluka u svezi dodjele Ugovora o javnoj nabavci ugljena za potrebe TE Kakanj i Tuzla, niti da je tužitelj svojim radnjama prouzročio onečišćenje rijeke Blihe u općini Sanski Most (nije utvrđeno od strane nadležnih tijela), a da je tužitelj u postupku proveo dokaze u svezi dobivanja okolišne dozvole, pribavljanja Izvještaja o rezultatima ispitivanja (monitoring) kvalitete otpadnih voda ,te Izvještaja o mjerenju koncentracije prašine- lebdećih čestica, sačinjenih  od strane ovlaštenih firmi na području gdje se nalazi rudnik Kamengrad - Zlauše Sanski Most, iz kojih proističe da tužitelj zadovoljava zakonske uvjete (na koje dokaze ni tuženici nisu imali prigovora), to za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su novinari tuženika predmetne priloge o tužitelju sačinili bez kritičke analize iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, te utvrđuje u radnjama tuženika postojanje klevete i tužitelju dosuđuje naknadu štete i naređuje tuženiku uklanjanje spornog teksta na način naveden u izreci presude.

Naime, i sama tužena Azra  Omerović (autorica teksta) u svom iskazu izjavljuje da su tuženici svoj zaključak izveli na temelju informacija drugih medija i izjava svjedoka sa CD-a, ali da nisu pribavljali informacije od mjerodavnih tijela, niti od same Elektroprivrede BiH u svezi dodjele Ugovora, niti okolišnih dozvola i sl. , ali su i pored toga objavili sporni članak. Kako dakle iz dokaza u spisu (odluke nadležnih tijela) nesporno proističe da je tužitelj imao pravnu osnovu za dobivanje Ugovora o javnoj nabavci ugljena ,te da u isto vrijeme nema zvanične potvrde da je onečišćenje rijeke Blihe u općini Sanski Most prouzročeno radnjama tužitelja, to su neutemeljeni navodi žalbe prema kojima je tuženi samo prenio istiniti tekst i pri tome imao namjeru prenijeti informaciju od javnog značaja, kako bi se javnost upoznala o netransparentnom trošenju javnih sredstava i pogodovanju u dobivanju koncesija, Ugovora i  onečišćenja rijeke Blihe u kojima je učestvovao tužitelj. Neutemeljeni su i navodi žalbe po kojima su tuženici sporni tekst zasnovali na informacijama zvaničnih organa BiH, ali i Republike Hrvatske ,te na temelju novinarskih izvora, pa da je stoga nejasan zaključak suda da se u konkretnom radi o kleveti, imajući u vidu prednje, te činjenicu da iz navedenih tekstova samo proističe da se u Republici Hrvatskoj protiv osnivača tužitelja Miljenka Bašića od strane USKOK-a vodila istraga u aferi „Vjetroelektrane“ i podignuta optužnica, ali ne i protiv tužitelja kao pravne osobe, zbog navodnog pogodovanja kod dobivanja Ugovora o nabavci ugljena za potrebe elektrana, kako to navode tuženici u spornom tekstu.Kako su tuženici razvidno zanemarili neistinitost navedenog izražavanja, to su stoga neutemeljeni navodi žalbe prema kojima su navedeno izražavanje odnosi na pitanja od javnog interesa, pa da stoga i ne mogu odgovarati, u smislu odredbe čl.6. Zakona o zaštiti od klevete, tim više što i žalba navodi da „povezivanje nekog subjekta sa netransparentnim trošenjem javnog novca, uključujući sudjelovanje pravosudnih organa, nesumnjivo šteti ugled tog pravnog subjekta, pa se sporni navodi u ovom postupku mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH“.

 Kao neutemeljene je valjalo odbiti i žalbene navode prema kojima se sud u obrazloženju presude nije uopće očitovao o provedenim dokazima nego je iste samo nabrojao, ali nije naveo da li ih je prihvatio ili nije, niti je dao razloge za takvu odluku na koji način je po mišljenju žalbe došlo do povrede odredaba postupka, cijeneći da suprotno proističe iz obrazloženja pobijane presude.Isto tako je kao neutemeljene valjalo odbiti žalbene navode da su novinari tuženika u konkretnom slučaju ispoštovali sve standarde profesionalnog novinarstva, pa je nejasan zaključak suda da se u konkretnom radi o kleveti zbog uporabljenih izraza tipa nelegalni poslovi, pogodovanje, netransparentno trošenje javnog novca i sl. Ovo stoga što su i po ocjeni ovog suda, tuženici i na drugi način mogli iznijeti svoju kritiku na eventualni postupak dodjele Ugovora o nabavci ugljena i moguće zagađenje rijeke Blihe i o tome obavijestiti javnost i tako doprinijeti javnoj diskusiji, i bez uporabe navedenih klevetničkih riječi iz teksta. Pored toga,tuženici su objavili samo djelomičan (maliciozan ) demanti, bez da su uklonili sporni tekst, koji je i dalje dostupan trećim osobama, koju činjenicu je sud cijenio kod utvrđivanja visine naknade za počinjenu klevetu.

Kod prednjeg su neutemeljeni i navodi žalbe da analiza obrazloženja presude ukazuje da se prvostupanjski sud fokusirao isključivo na učinak spornih izražavanja na ugled tužitelja, pri čemu sud nije vodio dovoljno računa o javnom interesu i nije uspostavio pravičnu ravnotežu između sukobljenih ljudskih prava tužitelja na zaštitu prava ličnosti i tuženih na slobodu izražavanja, na koji način je povrijedio pravo tuženih na slobodu izražavanja, a na što također ukazuje sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, pa tako i u predmetu Ileana Constantinescu protiv Rumunjske od decembra 2012. godine.

Naime,  i pored činjenice da objava podataka o nabavi ugljena za potrebe termoelektrana predstavlja informaciju od javnog interesa, to samo po sebi ne znači da se informacije u svezi navedenog mogu objavljivati bez prethodnih provjera i utvrđivanja istinitosti činjenica, tim prije što je navedene informacije bilo moguće provjeriti ili kod kupca ugljena (JP Elektroprivreda BiH) ili kod tužitelja kao prodavatelja, cijeneći da se radi o javnim nabavkama, koje su podložne obvezi ispunjavanja zakonskih uvjeta, a što tuženici u konkretnom slučaju nisu učinili, pa se stoga i ne mogu s uspjehom pozivati na povredu prava na slobodu izražavanja iz 10. Europske konvencije o ljudskim pravima. Jasno je da pravo na slobodu izražavanja, kao i pravo na zaštitu časti i ugleda (fizičke ili pravne osobe), zaštićeno zakonom i Konvencijom, ali ista prava nisu ne ograničena i podložna su određenim zakonskim ograničenjima, o čemu su i žalitelji bili obvezni voditi računa prije objave spornih članaka.  Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno visinu štete utvrdio slobodnom procjenom, temeljem čl. 127. ZPP -a F BiH, uz primjenu odredbi čl. 10. Zakona o zaštiti od klevete, cijeneći da tužitelj kao gospodarsko društvo uživa pravo na zaštitu svog ugleda, da su tuženici objavili samo djelomični demanti, ali da i pored svega nisu uklonili sporni članak, koji je i dalje dostupan trećim osobama, pa je na ime naknade štete tužitelju dosudio novčani iznos od 1.000,00 KM, za što je dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud .

Naime i ovaj sud smatra da je navedeni iznos sasvim proporcionalan težini povrede ugleda tužitelja u konkretnom slučaju, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno, sukladno čl. 10. st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima, pri čemu žalba ne ukazuje zbog čega bi dosuđeni iznos štete negativno utjecao na daljnje aktivnost tuženika. Kako je sud odluku o troškovima postupka, donio pozivom na odredbe čl.386.st.2. ZPP-a, razmjerno uspjehu u postupku, koju tuženici samo paušalno osporavaju, to je i ove žalbene navode valjalo odbiti kao neutemeljene. Imajući u vidu prednje, te činjenicu da sud nije našao utemeljenim žalbene navode i da nisu utvrđene druge povrede odredaba postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članka 221. ZPP-a), to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 Na temelju naprijed iznesenog, a u smislu odredbe članka 226. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

    PREDSJEDNICA VIJEĆA

        Gordana Pažin