Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje
Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.
ČIN ODMAZDE
U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.
Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.
Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.
Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.
JEDAN OD NAS
Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.
Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.
(zurnal.info)
">Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje
Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.
ČIN ODMAZDE
U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.
Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.
Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.
Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.
JEDAN OD NAS
Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.
Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.
(zurnal.info)
">
:PRESUDA MATVEJEVIĆU: O onome o čemu se ne smije govoriti
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
PRESUDA MATVEJEVIĆU: O onome o čemu se ne smije govoriti
Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje
Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.
ČIN ODMAZDE
U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.
Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.
Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.
Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.
JEDAN OD NAS
Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.
Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje
Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi. 
