Prošao je rat, ali sve stoji u mjestu

Po bosanskim brdima pada snijeg. Sniježi po starim rovovima oko Sarajeva,po izrešetanim stablima, vozilima SFOR-a koja patroliraju po Palama, kratkoj stazi prema novoizgrađenoj vili Radovana Karadžića. Predlažem da prođemo kraj nje.

“Ne”, kaže Duško strogo. “To stvarno ne bi bilo pametno.” Na ulazu na pijacu sjedi neka živopisna starija ženica, već prikazana na svim TV-ekranima svijeta. “Evo tebe opet”, viče ona Dušku. “Pa znaš valjda šta ja mislim otome? Radovan Karadžić je bio i ostao naš predsjednik!” Kod nje nema nikakve sumnje: on je njen heroj, danas njen oslobodilac od Muslimana a onomad od fašista, njoj se svi ti ratovi nekako miješaju, i ona će ga ako treba štititi i svojim tijelom.

LOPATANJE I PONEKI GLAS

Oprezno se spuštamo niz padinu. Brisači skidaju pahulje snijega. Na obje strane granice stoje i smrzavaju se dva reda taksija, jedni od drugih udaljeni tridesetak metara, strogo razdvojeni prema porijeklu i religiji. Nijedan srpski taksista više se ne usuđuje voziti u Sarajevo, nijedan Musliman na Pale. Onaj ko želi na drugu stranu, mora presjesti. Usred jelove šume neki očajan poslovni čovjek iz Beograda nas pita za put za Sarajevo. Srbi ga upućuju samo u njihovo Sarajevo, a to su Pale. Za njih ono pravo Sarajevo više ne postoji.

Snijeg prekriva sve: blještave obnovljene trgovačke ulice, ruševine novinske zgrade i prastare biblioteke, prenatrpane apartmane po periferiji, ugao ulice na obali Miljacke na kome je Gavrilo Princip 1914. ispalio hice, kupolu i blještavo osvijetljen minaret nove džamije, zahrđale tramvaje, polja s hiljadama grobova, pogocima uništene stambene zgrade na širokom putu prema aerodromu – zvanom Aleja snajpera.

“Ovuda sam uvijek morao voziti kao luđak”, kaže Duško. “Ako bi se zaustavio da nešto fotografiraš, bio si siguran samo tri sekunde. Snajperisti treba jedna do dvije sekunde da te opazi, a još tri da nanišani. Sa tri sekunde uvijek si bio na sigurnom.”

Snijeg i dalje pada. Smjestili smo se u Pansionu 101 u Kasima efendije Dobrače. Ulica je nedavno, kao i svuda po gradu, dobila novo ime, sada prema jednom Muslimanu. Ne postoji više ni Principov most, to je sada Latinska ćuprija, kao prije 1918. U pansionu su odsjela dvojica predstavnika neke njemačke fabrike pumpi, neko iz ING-banke230, neki francuski snimatelji i jedan italijanski diplomata.

Sljedećeg jutra svuda vlada mrtva tišina. Na ledenom zraku samo se čuje lopatanje i poneki glas. Cijeli grad je pod sniježnim pokrivačem debelim najmanje jedan metar. Zametena auta, neki prolazi prepriječeni slomljenim granama. Usred jutra nestaje struje, sat kasnije je najednom opet sve osvijetljeno. Aerodrom je skroz zatrpan. Svi su se zbili u maleni hol za odlaske: humanitarci, poslovni ljudi, novinari, umorni Bosanci koji smiju na Zapad, u posjetu porodici, američki vojnici s velikim vrećama punim božićnih poklona. Vrijeme ubijam s kapetanom Gawlistom i podoficirom Niebauerom iz Bundeswehra, oni su ovdje već pola godine radi očuvanja mira, sad su dobili deset dana odmora, u Frankfurtu ih čekaju žena i djeca. Nije baš prijatno, svi su se balkanski snježni oblaci stuštili ovdje u ovu prokletu dolinu. Opet nestaje struje, ali svi ostaju veseli i dobro raspoloženi: za tri dana je Božić, a tada će ovo garantovano proći.

Živimo u posljedicama četvrtog jugoslavenskog rata. Hotelska televizija prikazuje beskrajne konvoje s namirnicama koji sad već danima stoje i čekaju u planinama Makedonije pred granicom. Zbog nekakve birokratske začkoljice ne smiju da uđu na Kosovo. Ova bi provincija trebala da bude moje zadnje odredište. Već sam imao dogovorene sastanke u Skopju i Prištini, ali ova je snježna oluja sve poremetila. Sve se završava melanholičnim poslijepodnevom s Hrvojem Batinićem, novinarom, poznavaocem gradskih prilika i rođenim pesimistom, u kafiću To Be or Not to Be.

“Pesimizam je moj način života”, tvrdi on.

“A ako se ipak dogodi nešto dobro, to me uvijek obraduje. Za vrijeme opsade osjećao sam se izvrsno. Prijatelji koji bi svratili govorili su: ‘Batinić je neshvatljiv. Više ni traga od one njegove natmurenosti. Izgleda da mu se sve ovo dopada!’ Bilo je dovoljno samo da pogledam oblake da bih se osjetio slobodnim. A sad mi se vratila depresija.”

POVRATAK DEPRESIJE

Priča o prvoj godini opsade, i o svojoj vojnoj jedinici:

“Srbi, Hrvati, muslimani, nije bilo nikakve razlike. Svi smo se osjećali građanima Sarajeva, normalnim ljudima, napadnutim od luđaka s brda. Ali, septembra 1992. Srbi su odstranjeni iz bosanske vojske. Tada smo i mi, muslimani, naknadno započeli s etničkim razmišljanjem. A sad smo do grla u tome. Postoji samo jedna stvar za koju nema nikakvih finansijskih ograničenja: gradnja džamija.”

Po Batiniću je ovo doba velikog skrivanja. Bosanci svih partija skrivaju se u mnoštvu, iza nekog vođe koji je jači i bogatiji. “Na izborima se više ne priča o normalnim brigama, nego o maglovitim starima kao što su ’kosmičko pitanje’ i ’nacija’. Tako sam više nisi odgovoran. To je skroz-naskroz onaj drugi.” Mnogi njegovi sugrađani još uvijek ne shvataju šta ih je zadesilo. “Svi su zbunjeni. Ljudi su prvo za sve probleme krivili rat. Sada primjećuju da su izgubili i cijelu ekonomsku sigurnost socijalizma: posao, zdravstvenu zaštitu, krov nad glavom, obrazovanje. Nezaposlenost se u ovom trenutku kreće oko 70 posto.”

Vojska zapadnjačkih humanitaraca u velikom se broju sručila na Sarajevo i ostatak Bosne. U preskupim Land Cruiserima paradiraju gradom, mobilnim zivkaju po cijelom svijetu, odsjedaju u Holiday Innu za tristo pedeset maraka na noć. Oni su glasnici bogate Evrope i Amerike, humanitarci i hitri nation buildersi, heroji medija, samo skaču s jednog cilja na drugi. Hrvoje Batinić se naginje naprijed i duboko me pogleda u oči.

“Reci, Geert, ali budi iskren: kakve nam samo ovo tipove šaljete? Vrh je najčešće u redu, ali što se tiče ostalih, čast nekolicini izuzetaka, ja kontaktiram s trećerazrednim tipovima, avanturistima koji u svojim vlastitim zemljama teško da su dobili priliku.”

Mogao bi se razbjesniti zbog toga.

“Za njih smo mi neka vrsta domorodaca, misle da nam trebaju objasniti šta su wc i televizija, i kako treba da uredimo školu. Ta arogancija! Oni Bosance zovu lijenčinama, dok njima samima za posao od jednog dana treba čitava sedmica. A kakvu samo halabuku oko toga prave! Istovremeno svi vide koliko novca troše na sebe i svoj položaj. U to ulažu tri četvrtine svoje energije.”

Naručujemo još po jednu i Batinić se počinje žaliti na korupciju, rastuću moć religioznih vođa u gradu, poletne rasprave o iranskom modelu na univerzitetu. “Sarajevo više nije ono što je bilo. Grad je pun seljaka-izbjeglica. Od ljudi koji su tu bili pod opsadom, ostalo ih je najviše 20 posto.”

Batinićev pesimizam već je odavna stekao premoć. Predviđa:

“Kad naša djeca porastu, imat će veliku šansu da postanu još veći fanatici od onih koji su počeli ovaj rat. Normalni ljudi se mire sa sudbinom. Mi još i znamo kako je bilo, Jugoslavija prije deset godina, normalna evropska zemlja. A vidi sada! Izgubili smo sve u čemu smo bili dobri, a zadržali sve što je loše. Može li čovjeksam sebe pogledati u ogledalu? Može li priznati da je sve uprskao, čak i za svoju djecu i unuke? Ta vrsta hrabrosti, to ovdje nedostaje. Ja ti kažem: prošao je rat, a sad se ništa više ne pokreće, ništa ne mijenja, sve stoji u mjestu!”

Sniježi već danima, a još se i podigla neka hladna, gusta magla. Avioni ne lete. A ni to nije tako loše, spokojno zuriti u pahulje iz To Be or Not to Be. Ali večeras sam iznenada dobio šansu da odem, vozim se sa Esadom Mavrićem kroz noć do Splita, ne pitaj kako, ali on vozi. Klizimo u brda, milimo oko odrona, i čekamo iza zaglavljenog konvoja SFOR-a. “Sad smo trideset pet kilometara od Sarajeva”, veli Esad nakon tri sata. Prestaje da sniježi.

ALZAŠKI KEKSI

Esad je nekad bio inžinjer i šampion u streljaštvu, ali to je sad pradavna prošlost. Sad ima dvije porodice za koje se brine. Pričamo o opsadi, o tome šta se može napraviti od flaše Coca-Cole napunjene vodom – skuhati čaj, oprati zube, košulju, pa čak i obaviti nedjeljno kupanje – o vječitoj hladnoći, o debeloj gomili deka pod kojima provodiš dane.

“U to doba sam imao najslađe snove, slađe od svih do tada, takvih snova više nikad nisam imao”, uzdahne Esad dok obilazi neki utonuli autobus. Mjesečina po brdima. Sela spavaju pod dubokim snijegom Balkana. On priča o tajnom tunelu, putu spasa ka slobodnoj zoni, krijumčarenju. Voda je bila rijetka, prava dragocjenost.

“Gledao sam kako je neki stariji čovjek na bunaru kod pivare nasuo previše vode, dva kanistera od po deset litara,zbog čega nije mogao brzo hodati. Pogodili su ga odmah na prelazu te male čistine. Vidjela to dva dečkića. Rizikovali su: jedan je odvlačio pažnju snajperisti,a drugi stavljajući život na kocku dotrčao do mjesta na kome je čovjek ležao, podigao ta dva kanistera, i pojurio nazad. Čovjeka su ostavili da leži.”

Esad navodi brojke: od četiri stotine hiljada stanovnika Sarajeva, za vrijeme opsade poginulo ih je jedanaest hiljada, među kojima više od hiljadu sto djece. A onda je iznenada nestalo snijega, približavamo se Mostaru. Iz srebrnkaste noći jedna za drugom niču ruševine, jedan za drugim izgorjeli i srušeni blokovi kuća. Rijeka šumi ispod ostataka mosta iz šesnaestog vijeka o kome je toliko pisano. Kako li je samo morao biti lijep, kako impozantan, koliko moćan! Onaj ko je ovu prastaru poveznicu pretvorio u ruševinu – a bio je to težak posao taj je dobro znao šta čini: uništavao je. To je taj isti mentalitet kojim je razaran Dubrovnik, i čuvena sarajevska biblioteka:

“To su bili grmalji koji su se iživljavali nad gradom”, mrmlja Esad. “To se u ovim ratovima posvuda dešavalo. To je čak možda bila suština svega.”

Sljedećeg jutra sunce na obalama Splita, more bliješti, šum valova koji se valjaju iz Italije. Uvečer, kao da nigdje nisam ni putovao, opet šetam božićnom pijacom u Strassburgu. Afrikanci prodaju čarape s raznobojnim lampicama. Ulični pjevač pjeva jevrejske pjesme. Turski mladići metu ulice. Neki turistički biro za šaku franaka nudi vikend u New Yorku. Alzaški keksi mirišu na Božić 1900.

(zurnal.info)