Prošlost je zamračena nepravoslavnim nanosima

Vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Pale, Aleksandra Radojčić-Srdanović, pravoslavni je teolog i članica Katihetskog odbora Srpske pravoslavne crkve. Prema riječima naše sugovornice, udžbenici iz pravoslavne vjeronauke koji sadrže neodgovarajuće navode još uvijek se koriste u osnovnim školama, ali se određene lekcije, poput one naslovljene sa Dijaspora iz udžbenika za šesti razred, ne obrađuju zbog toga što nisu prilagođene uzrastu.
- Udžbenici su prošli Komisiju za uvredljive sadržaje, u kojoj predstavnici drugih vjerskih zajednica nisu pronašli ništa sporno – navodi Radojčić-Srdanovićeva.

OKUPACIJA SVETINJA

Katihetski odbor SPC, saznajemo, upravo priprema nove udžbenike, koji će se koristiti od naredne školske godine. U nastavku, naša sugovornica govori o kvalitetu udžbenika iz predmeta Pravoslavna vjeronauka, o tome jesu li u njima dovoljno i na odgovarajući način predstavljene ostale konfesije u BiH te komentira neke od spornih navoda koje su prikupili autori istraživanja Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu, Fonda otvoreno društvo BiH (2007.) Odgovor nam je dostavljen u pismenoj formi zbog čega, nažalost, nismo bili u prilici postavljati potpitanja i insistirati na preciznijim, sažetijim odgovorima. Prenosimo ga u cjelosti:

Kakav je, prema Vašem mišljenju, kvalitet udžbenika iz predmeta Pravoslavna vjeronauka za osnovnu i srednju školu?

Radojčić-Srdanović: Kvalitet udžbenika za Pravoslavnu vjeronauku u osnovnim školama Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine je zadovoljavajući. Naravno, nakon skoro dvadesetogodišnjeg praktičnog iskustva došlo se do određenih pokazatelja koju ukazuju da je potrebna manja popravka pojedinih udžbenika i oblasti. Na tome rade posebna Komisija Katihetskog odbora RS i FBiH već godinu dana. Dorađuju se udžbenici za FBiH jer tamo učenici izučavaju vjeronauku dva časa sedmično, a to isto pravo zatraženo je od resornog Ministarstva i za učenike u RS. Promjene se odnose na: prilagođavanje pojedinih nastavnih jedinki uzrastu djeteta, promjenu sadržaja i poboljšanje grafičke opreme samih udžbenika.

Da li se u okviru ovog predmeta dovoljno uči o pripadnicima drugih konfesija u BiH (katolici, muslimani, Jevreji...) te da li se dovoljno pažnje obraća na etničku i vjersku toleranciju s obzirom na to da BiH jeste ili bi moralo da bude, multietničko i multikulturalno društvo?
(U narednom pasusu naša sugovornica, pored odgovora na ovo pitanje, komentira i navode iz lekcije Kosovska etika: Kosovska etika, izražena u narodnim pjesmama, smatra se i danas najvišim dometom moralne svijesti cijelog jednog naroda, utkane u bol za izgubljenom državom koju treba vaskrsnuti oslobađanjem Kosova i svih srpskih zemalja...Pošto je Kosovo i u ovo najnovije vrijeme palo u tuđinske ruke, potrebno je dosta mudrosti i međusobne ljubavi među ljudima da bi se sačuvale kosovske svetinje i ljudski životi. Srbi moraju neprestano da uče svoju djecu da svoje čuvaju a tuđe ne diraju. Naravno, tako treba da rade i drugi narodi. Domaći zadatak nakon lekcije: Ukratko opiši zašto je kosovska etika ponovo aktuelna? (Pravoslavna vjeronauka za sedmi razred osnovne škole, Katihetski odbor, Banjaluka, 2005. str 46.))

Radojčić-Srdanović: Kroz odgovor na Vaše drugo pitanje komentarisaću i dolje navedene citate iz dva udžbenika, gdje se izučava Istorija hrišćanske Crkve u 6. odnosno istorija Srpske pravoslavne Crkve u 7. razredu. Upravo u 6. razredu uči se i o drugim konfesijama i to redom: o Islamu, o učenju Rimokatoličke crkve i o istoriji nastanka Protestantizma. Naravno da je izučavanje Starozavjetne i Novozavjetne istorije nemoguće bez učenja o Jevrejima, njihovoj kulturi i običajima. Kroz mnoge nastavne jedinice govori se o drugima i drugačijima, te o važnosti poštivanja prava svakog čovjeka na njegovo vjersko, nacionalno i svako drugo opredjeljenje. Zaista je čudno da oni koji su pronalazili uvredljive sadržaje nisu to naveli kao pozitivan primjer, jer se radi o istom udžbeniku.

Ali u bosanskohercegovačkom društvu, gdje pojedini političari godinama vladaju pomoću teorija zavjere, straha i stalno podgrijavane mržnje, gdje javni servisi kao udarne vijesti objavljuju uvijek negativne primjere netolerancije, gdje pojedini vjerski poglavari, ponekad, svojim neprimjerenim izjavama (koje su nerijetko u službi politike) čine upravo suprotno od onoga što im nalaže vjera, i tzv. nevladin sektor vrlo često se ponaša kao i svi gore navedeni, ističući i tražeći ono što je negativno. Tako npr. dobronamjerni kritičar će uzeti udžbenik iz Istorije SPC za 7. razred, pa će pročitavši lekciju KOSOVSKO OPREDJELjENjE I KOSOVSKA ETIKA i naći smisao u pitanju o ponovnoj aktuelnosti Kosovske etike. Naime pravoslavni Srbi, ponavljam, pravoslavni Srbi (jer naravno ima i nepravoslavnih Srba ali njihova djeca većinom i nisu polaznici pravoslavne vjeronauke), ma gdje živjeli, dio su jedinstvenog organizma koji se zove Crkva, i na tome zasnivaju svoj identitet. Mi današnje stanje na Kosovu i Metohiji doživljavamo kao okupaciju onoga što nam je najsvetije, i to će svako dobronamjeran razumjeti, ili bar pokušati razumjeti. Raška, Kosovo i Metohija su dio našeg kolektivnog pamćenja. Naše najveće i najvrednije duhovno i kulturno blago se nalazi na Kosovu i Metohiji; crkve, manastiri, pisani spomenici kulture, dokaz su našeg, skoro milenijum i po dugog, trajanja na tim prostorima. Uostalom, srpski Patrijarh, poglavar pomjesne SPC, uvodi se u tron patrijaraha u Pećkoj patrijaršiji, u srcu Metohije.
Službeni jezik Srpske Pravoslavne Crkve je srpski sa pismom ćirilica. Ćirilica je izuzetno važna za očuvanje srpskog identiteta i pravi Srbin će uvijek u privatnom životu pisati ćirilicom, a samo u izuzetno opravdanim slučajevima može pisati latinicom. Naravno, svaki pismen čovjek treba da zna oba pisma, ali da se služi svojim pismom kako to čine i pripadnici drugih naroda, ne vodeći računa da li Srbi to znaju ili ne znaju pročitati. (Pravoslavna vjeronauka za sedmi razred osnovne škole, Katihetski odbor, Banjaluka, 2005. str. 91)

Radojčić-Srdanović: Citat vezan za ćirilicu kao srpsko pismo je citat iz Ustava SPC član 4.st.1.

Pravoslavna dijaspora: Prisustvo pravoslavne Dijaspore utiče blagotvorno i na narode među kojima i sa kojima pravoslavci zajednički žive. Tako danas imamo mnoge Nijemce, Francuze, Engleze, Amerikance i dr. koji su prihvatili drevnu i vječno novu vjeru svojih praotaca. Primajući Pravoslavlje oni se samo vraćaju sebi samima, svojoj hiljadugodišnjoj pravoslavnoj prošlosti, koja je docnije bila zamračena nepravoslavnim nanosima (Pravoslavna vjeronauka za šesti razred osnovne škole, Katihetski odbor, Banjaluka, 2005. str. 55.)

(Prema riječima naše sugovornice, lekcija Dijaspora se ne obrađuje u okviru školskog plana i programa zbog sadržaja koji je neprilagođen uzrastu djeteta Nismo dobili komentar na sljedeći citat: Svi pravoslavni hrišćani su dužni da svakodnevno mole Bogu za sve one koje je Bog odabrao da prenose slavu Imena Njegovog među one narode koji su još u tami neznanja i čekaju da ih obasja svjetlost Evanđelja Hristovog(Udžbenik za šesti razred, 2005., str. 57.) U nastavku je opći komentar navedenih pasusa)).

Radojčić-Srdanović: Što se tiče dolje navedenih citata, važno je znati slijedeće: pod pokroviteljstvom OEBS-a, u Mostaru se sastala Komisija za uvredljive sadržaje, 2006. godine, sastavljena od predstavnika svih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica u BiH, te prosvjetnih stručnjaka koje su delegirala resorna Ministarstva prosvjete. Iz udžbenika vjeronauke ali i iz udžbenika drugih predmeta (npr. srpski jezik odnosno hrvatski i bošnjački, istorija i geografija). Udžbenici su pregledani i odbačeno je sve što se smatralo uvredljivim za pripadnike drugih naroda i vjeroispovijesti.

Da li bi vjeronauka trebalo da doprinosi većem uzajamnom poznavanju, razumijevanju i toleranciji među pripadnicima svih vjerskih skupina u BiH?
Naravno da vjeronauka može da doprinese boljem razumijevanju, jer sam i sama sudjelovala u nekoliko projekata vezanih za međureligijsko razumijevanje. Jedan od njih je projekat organizacije World Vision u koji su bili uključeni vjeroučitelji, blagoslovom Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita dabrobosanskog Gospodina Nikolaja. Naime polaznici pravoslavne vjeronauke 6. razreda upoznavali su se sa ostalim konfesijama i u sklopu toga posjetili Rimokatoličku crkvu i džamiju u Palama, a djeca u Zenici muslimanske i rimokatoličke vjeroispovjesti posjetila su bogomolje onih drugih. Kao rezultat tog projekta izdali smo Priručnik o međureligijskom razumijevanju.
Uz malo dobre volje, vjeronauka bi mogla da bude glavni pokretač drugačijih shvatanja u BiH, života baziranog na ljubavi prema bližnjima i razvijanja osjećaja da nam je svaki čovjek bližnji, bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost, na čemu mi pravoslavni vjeroučitelji i radimo.

Pročitajte i prva dva dijela priče:
Ucjenjuju nas da se odreknemo džihada
Je li istina da moja učiteljica jede svinjetinu

(www.zurnal.info)