Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije - Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta: - Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?
Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju: - Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.
Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava: - Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.
Umro bih da živim od plate
Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio: - Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.
A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami: - Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.
Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta: - Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.
Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama: - Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji: - Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!
Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže: - A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.
Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera: - Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.
Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice: - Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji: - Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.
Salih se vraća u stvarnost: - Pa, jeste, dobro si, vala.
Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje: - A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.
Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih: - U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi: - Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.
Ni od protesta nema neke koristi, smatra: - Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.
Svečarski za Praznik rada
U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.
Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta: - Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.
SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja: - Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.
Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.
Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut: - Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta: - Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.
Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema: - Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.
Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić: - Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.
U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo: - Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.
Raskošno praznovanje Sekcije mladih
Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže: - To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.
Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže: - Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.
(zurnal.info)
">Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije - Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta: - Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?
Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju: - Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.
Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava: - Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.
Umro bih da živim od plate
Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio: - Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.
A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami: - Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.
Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta: - Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.
Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama: - Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji: - Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!
Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže: - A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.
Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera: - Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.
Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice: - Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji: - Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.
Salih se vraća u stvarnost: - Pa, jeste, dobro si, vala.
Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje: - A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.
Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih: - U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi: - Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.
Ni od protesta nema neke koristi, smatra: - Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.
Svečarski za Praznik rada
U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.
Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta: - Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.
SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja: - Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.
Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.
Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut: - Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta: - Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.
Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema: - Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.
Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić: - Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.
U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo: - Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.
Raskošno praznovanje Sekcije mladih
Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže: - To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.
Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže: - Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
Prvi maj 2010: Praznik rada i bijede
Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije - Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta: - Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?
Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju: - Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.
Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava: - Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.
Umro bih da živim od plate
Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio: - Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.
A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami: - Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.
Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta: - Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.
Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama: - Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji: - Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!
Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže: - A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.
Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera: - Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.
Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice: - Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji: - Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.
Salih se vraća u stvarnost: - Pa, jeste, dobro si, vala.
Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje: - A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.
Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih: - U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi: - Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.
Ni od protesta nema neke koristi, smatra: - Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.
Svečarski za Praznik rada
U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.
Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta: - Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.
SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja: - Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.
Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.
Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut: - Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta: - Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.
Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema: - Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.
Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić: - Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.
U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo: - Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.
Raskošno praznovanje Sekcije mladih
Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže: - To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.
Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže: - Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.
(zurnal.info)
branka mrkić-radević
Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
