MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA: Radnici su najveća izvozna roba BiH!

 „Umjesto da se radnici koji rade u državnim ustanovama i oni koji rade kod privatnika -organizuju i izađu pred Vladu i traže veće plaće, uvezan staž, traže zakone koji će natjerati poslodavce da osiguraju svoje radnike, zakone kojima će se definirati radno vrijeme, zakone koji će natjerati poslodavce da svoje radnike tretiraju kao ljude a ne kao robove - 1. maj  kod nas podrazumijeva jedan „dobar dernek", jednu cjelodnevnu pijanku koja nema veze sa traženjem radničkih prava.... I šta da se slavi? Da se slavi recesija, da se slave vikendice, milonske kuće i bijesni auto-parkovi korumpiranih vlastodržaca i nezasitih poslodavaca. Čast izuzecima! Valjda ljudi slave i alkoholom zalivaju svoja mala i neredovita primanja, nezavršene kuće, neuplaćene doprinose i osiguranja, vlastita otpuštanja s posla, neuplaćene rate kredita...“

Ne, nije prethodne rečenice izgovorio neki ovdašnji sindikalni lider ili političar koji je zadržao minimum socijalne osjetljivosti. Izgovorio ih je prije 8 godina sadašnji glavni maglajski imam Nevres ef. Hodžić.  Jeste njego motiv za izgovoreno ukazivanje na njegovom vjerom zabranjenu upotrebu alkohola, ali niko ne može osporiti dobro sročenu detekciju postojećeg i socijalnog i psihološkog stanja u kojem se i godinama poslije nalazi ono što uopšteno nazivamo „radničkom klasom“.

 SINDIKATI KAO OTUĐENI CENTRI NEMOĆI

Mali „čador“ u središtu Zenice 30. aprila teško je prolaznicima ukazivao na povod njegovog postavljanja.

„Šta je ono?“ postavljaju si međusobno pitanja dokoni ili ne podnevni šetači.

„Ne znam, vidim dijele neki sok, nešto reklamiraju, ko će ga znati..“

Tek će pogled sa jedne strane postavljenih stolova ukazati da je u toku aktivnost Saveza samostalnih sindikata BiH. Anketiraju građane na temu „Koliko se poštuju moja osnovna radnička prava?“

Da, dobro ste pročitali. Prvog maja 2018. godine sindikalci pitaju slučajne prolaznike o poštivanju radničkih prava kako bi eto kreirali dokumente i strategiju svoje organizacije. Ići će, kažu sindikalci, jutrom 1. Maja da na kapiji Arcelor Mittala razgovaraju sa  radnicima koji dolaze u prvu odnosno izlaze iz noćne smjene. Da, upravo taj razgovor radnici godinama čekaju i uljepšaće im Praznik rada.

Isto će veče jedan od čelnika SSSBiH u debatnoj tv emisiji pravdati sebe i organizaciju. Pravdaće se predstavniku federalne vlade o tome koliko su legalni, da li plaćaju doprinose uposlenicima sindikata, kako troše sindikalnu članarinu i raspolažu imovinom, umjesto da sindikat „preispituje“ vladu, najvećeg dužnika za neuplaćene doprinose i poreze putem javnih preduzeća

Dočekala je vlast da sve godinama skupljane slabosti sindikata, od inertnosti, međusobne frakcijske borbe za (dobro plaćene ) pozicije unutar organizacije do koketiranja sa politikom, sada im budu vraćene poput bumeranga...

Za razliku od federalnih kolega, sindikat u Republici Srpskoj se odlučio za nastavak “aktivne i miroljubive koegzistencije“ sa vlastima.

„Nema protesta povodom 1. Maja, dajemo veću šansu pregovorima i opštem kolektivnom ugovoru,“ reći će predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić.

Vjerovatno su sindikati u pravu što ne organizuju provmajske proteste. Koliko bi uopće oni bili masovni ? Onaj najbrojniji dio zaposlenih su budžetski korisnici, koji, dok su im redovne plate na tako nešto neće ni pomisliti. Radnicima u trgovini, građevinarstvu i još nekim sektorima 1. maj će biti normalan radni dan.

Možda bi najbrojniji radnički skup ovdašnji sindikati imali da ga organizuju negdje u Evropi, kamo je hiljade mladih i manje mladih vjerovatno zauvijek otišlo. Oni su najbolji i najveći izvosni resurs Bosne i Hercegovine, svih njenih entiteta, kantona i distrikta.

RADNIŠTVO NIJE „U MODI“

Bljutavo zvuče i prvomajske čestitke koje ovih dana upućuju političke stranke i nihovi funkcioneri. U stvari, možda su u pravu oni koji kažu da ne treba žaliti „radničku klasu“. Oni su glasači, oni su izabrali ovu i ovakvu socijalno bekrupuloznu, lično nezajažljivu i pri tome i nesposobnu vlast. Oni i šute i trpe ovakvu vlast i ovakve sindikate koji kao štite njihova zakonska (sve manja) prava.

„Radnici, vi koji ste potplaćeni, obespravljeni, natjerani na egzodus iseljavanja, kao i nezaposleni kojima je došlo do grla, iscrpili ste sve mogućnosti pravnih postupaka u zaštiti svojih prava, samo zajedničkom borbom osigurajte budućnost sebi i svojim obiteljima. Tvornice su djelo vaših ruku i ne dozvolite  manipulacije državnih birokrata da upravljaju vašom sudbinom i vašim životima!“

Izvod je ovo iz ovogodišnjeg prvomajskog proglasa kojeg je uputila Socijalistička radnička partija Hrvatske. Ona za razliku od ovdašnjih sličnih još uvijek egzistira. Pojam radništva jednostavno u sadašnjoj BiH „nema prolaza“. Posljednjih je godina sa radom prestalo osam partija i stranaka koja su u nazivu imala pojam „radnička“. I to nešto govori.

Žurnal godinama piše se ne samo o obespravljenim radnicima i posljedicama, nego i uzrocima i uzročnicima. Duga je samo lista naslova na temu kako je uništavana bh industrija u kojoj su manje ili više saučesnici stranke na vlasti, sindikati i neizostavno pravosuđe.

Izvjesno je samo jedno. Na placevima tih privatiziranih pa zatvorenih ili zatvorenih pa privatiziranih fabrika, sada su blokovi stambenih zgrada. Djeca i unuci radnika istjeranih iz tih fabrika, ukoliko su sretnici koji imaju zaposlenje, sada sanjaju da kupe te stanove, stanove u čije je temelje ugrađen znoj i entuzijazam njihovih predaka...

(zurnal.info)