RADNIČKA BORBA: Kako natjerati vlast da vrati što je pokrala?

Radnici tuzlanske fabrike obuće Aida po ko zna koji put jutros su pokušali skrenuti pažnju vlasti na težak položaj okupljajući se pred zgradom Vlade TK. Od liste zahtjeva koji su radnici u ovom kantonu imali prošle godine sada se ne može ispuniti ni onaj najosnovniji – uvezivanje radnog staža.

Ekspertna vlada, od koje se mnogo očekivalo, nije ispunila ništa a mnogo volje zasad ne pokazuje ni nova vlada. Jedan od prvih njenih poteza bio je povećanje plata zastupnicima!

Nisu radnici Aide jedini koji već godinama mole vlast da im ostvari barem osnovna prava. Konjuh, Krivaja, Dita, Sarabon... tek je početak liste. Protesti, pješačenje, noćenje u skupštinskim prostorijama, provaljivanje u službene prostorije, štrajk glađu... ali bez ikakvog efekta. Šta je to što bi radnici trebali poduzeti i koja sredstva uopće imaju na raspolaganju kako bih ih vlast konačno čula?

- Sami radnici ne mogu ništa, oni su dio društva a cijelo društvo je poraženo. Izgubili su dostojanstvo: kad ne radite, kad niste plaćeni, vi ste poniženi. Dakle, radnici su dio društva, oni sami neće se moći izboriti ni za šta. Onog trenutka kad društvo bude spremno, kad bude zrelo, a to još nije zbog ovih parcijalizacija, etno i klero podjela, tek onda će moći nešto da se uradi – kaže za Žurnal profesor Esad Bajtal.

Odgovor na pitanje šta će tada dogoditi, smatra Bajtal, treba potražiti u istoriji:

- Kada oni koji vladaju ne žele to činiti na racionalan način, kada gube taj oblik obraćanja njima, onda i pobuna gubi taj oblik. Ovo što radnici poduzimaju do sada je racionalno: idemo štrajkovati, organiziramo mirne šetnje, sve su to racionalni pokušaji mirnog rješavanja problema. Kad se sve to istrpi i kad se društvo udruži, ono će se morati okrenuti istoriji, spoznaji i primijeniti neke od metoda logike povijesne nužde. Nažalost, to je najgore što nas čeka. Volio bih da do toga nikada ne dođe jer i tada opet slabiji plaća, ali ako se ovi zaista ne urazume, ako ne počnu ništa mijenjati, ako ne počnu upravljati umjesto što vladaju, a sada vladaju, doći će do toga.

Podjela sindikata

Radnici su, pojašnjava naš sagovornik, istjerani iz onoga što je njihovo:

- To je zapravo jedan legalizirani oblik pljačke. To im je oteto i sada radnici traže da se njihova prava ostvaruju kroz neko plaćanje i zapošljavanje. Traže od otimača da dio onoga što su oteli, ukrali, prigrabili, vrate tako što će ulagati to bogatstvo u privredu i javne tokove.

Oni naravno, slijepi i gluhi, socijalno desenzibilizirani potpuno, nemaju osjećaja za život, pravdu, moral, nemaju svijesti, ne znam da li znaju za taj pojam. I sad radnici od takvih, slijepih i gluhih, traže da im vrate makar dio onoga što je njihovo, radničko, onoga što je društveno, što je naše. Šta oni mogu učiniti, šta kao svjedoci činjenice da oni o tome ne misle, šta kao svjedoci činjenice da oni ne žele razmišljati?

Sindikati, koji bi trebali zastupati radnička prava sve češće se kritikuju kao organizacije koje rade za dobrobit manjeg broja ljudi i svog rukovodstva. Esad Bajtal naglašava kako je jedan od glavnih problema sindikata njihova podijeljenost. Cijepanje sindikata, po njemu, podsjeća na cijepanje društva po etno i klero podjelama:

- Već sama podjela sindikata na sindikata jeste podvala – podjela kao podvala. Teško se razjedinjeni radnici mogu izboriti za bilo šta, tim prije što taj njihov podijeljeni sindikat ima svoje vođe koji ne dijele sudbinu naroda nego učestvuju u privilegijama onih kojima služe. Ako sindikalne vođe imaju po dvije, tri ili četiri hiljade KM primanja, onda oni učestvuju u privilegijama moćnih umjesto da dijele sudbinu nemoćnih, poraženih i poniženih. Stvar je vrlo jasna,  eto zašto sindikati ne rade ništa.

Da su sindikati u BiH podijeljeni slaže se i Obren Belenzada, predsjednik Kofederacije sindikata Republike Srpske:

- Kada je riječ o sindikatu u BIH on se susreće sa problemima koji su karakteristični u zemljama tranzicijama. Sindikati u BiH su razjedinjeni iz različitih pobuda, bilo da su politički ili programski. Većina sindikata nije se u potpunosti prilagodila savremenim tokovima komunikacije kada je informacija najvredija. Zatim, sindikati u BiH jako malo rade na edukaciji svog članstva i buđenju solidarnosti i jedinstva kod radnika – kaže za Žurnal.

Jedan od velikih problema jeste i indikretno uplitanje poslodavaca u rad sindikata, smatra:

- Da bi se sindikat registrovao potrebno je da se izda potvrda da je budući predsjednik u stalnom radnom odnosu, tako da su preduzeća u tom smislu ograničena samo na njihove radnike, bez mogućnosti da se tu zaposli profesionalac kao što je to slučaj u granskim ili entitetskim sindikatima. Samim tim, dolazimo do situacije da su u pojedinom preduzećima predsjednici sindikata upravo ljudi koje iza kulisa postavljaju poslodavci.

Obren Belenzada: Trebaju nam zajednički protesti

Primjeri poput Aide i drugih preduzeća iz Tuzle, podsjeća Belenzada, nažalost nisu usamljeni:

- Takvih primjera imamo i u drugim gradovima u kojim radnici nisu primili platu i po nekoliko godina. S obzirom da se radilo i radi se o preduzećima u vlasništvu entitetskih vlada, to samo govori da vlasti nemaju novaca za rješavanje njihovih problema, te da ih u suštini nije briga što se tamo neka šačica radnika traži svoja zaradjena prava - kaže za Žurnal Obrad

Belenzada, predsjednik Konfederacije sindikata RS-a.
Rješenje bi, po njemu, mogao biti zajednički nastup ugroženih radnika:

- Vlasti ne mare za to što se određene skupine ljudi bune radi ostvarivanja svojih prava, a sigurno bi drugačije reagovala kada bi se radnici pojedinačnih preduzeća udružili i napravili zajedničke proteste. To bi sigurno imalo više efekta, nego pojedinačni protesti. Mozda bi tada vlasti shvatile da u ovoj zemlji stvarno postoji problem koji se zove gladni narod.

Ali prvo treba razgraničiti da li je poslodavac fizičko lice ili je to vlast. U zadnje vrijeme češći su primjeri protesta radnika koji su radili u preduzećima u kojima je vlast vlasnik u određenom procentu. Upravo u tim preduzećima postoje problemi koji se vuku po nekoliko godina, kao što su neisplaćene plate ili neuplate doprinosa. Kod radnika kod privatnih poslodavaca ne javlja se ovaj problem, već je on druge prirode. Ovim radnicima se uplaćuju porezi i doprinosi koji su nažalost mali, jer su i primanja takva, ali su redovni.

Radnici kod privatnika susreću se sa problemima malih plata, neisplate regresa, neimanja toplog obroka. Oni rade više nego što je to zakonom prpisano i takvim radnicima poslodavac uvijek nalazi načina da ukine pojedina prava zagarantovna zakonom ili kolektivnim ugovorom. Nažalost u velikoj mjeri je još uvijek prisutan najekstremniji oblik zapošljavanja, rad na crno i po tom pitanju kontrolni organi vrlo malo rade na terenu.

U Konfederaciji sindikata kažu kako je svaki sindikat svojim internim aktima u skladu sa zakonom propisao koja dozvoljena sredstva može da koristi prilikom iskazivanja nezadovoljstva. To su najčešće bojkot odluka i akcija koje su u suprotnosti sa interesima radnika, javni protesti i pritisci, te štrajk i protesti kao krajnje opcije:

- U okviru ovih metoda, mogu se napraviti različite akcije kojima se može skretati pažnja na probleme. Za ovakve aktivnosti, potreban je novac, a njega nema, jer danas u BiH nezadovoljstvo iskazuju oni koji ne primaju platu. Oni koji je primaju, nisu u prilici da iskazuju svoje nezadovoljstvo, jer je odnos potražnje i ponude posla ogromna i mnogo je ljudi koji bi željeli da rade, pa makar i za malu platu – pojašnjava Belenzada.

Za njega je način da se inertna vlast natjera na reakciju udruživanje radnika i korištenje “svih demokratskih sredstava”.

Jedino rješenje je socijalni bunt

Oko 20 posto radnika u Bosni i Hercegovini radi nacrno, procjene su sindikata i nevladinih organizacija. Uz veliku nezaposlenost i „sivo“ tržište rada, te neefikasne institucije i izostanak adekvatnih sankcija za prekršitelje, radnici se nalaze u veoma teškom položaju, posebno u privatnom sektoru, rezultati su projekta „Radimo zajedno za radnička prava“ koji je proveo Centar za građansku saradnju iz Livna.

Edina Aličić, predsjednica Sindikata Aide za Žurnal kaže kako radnici, ukoliko nova vlast Tuzlanskog kantona ne udovolji barem jednom zahtjevu a to je uvezivanje radnog staža, na raspolaganju više nemaju drugih sredstava osim socijalnog bunta:

- Uporni smo ali do sada nije bilo rezultata. Upozorenja, okupljanja, traženje sastanaka... ali ništa nije urodilo plodom. Može još samo izaći na socijalni bunt kao što je bilo u februaru.

Da je eskalacija radničkog nezadovoljstva izvjesna, upozorava i Mevludin Trako, predsjednik Sindikata Frabrike namještaja Konjuh iz Živinica:

- Razočarani smo odnosom vlasti prema nama, nedostatkom sluha. Radnici nisu agresivni i radikalni, ali kada vidimo policiju kako osigurava zgrade vlade i kako ide protiv nas ne možete garantovati da u čovjeku nešto neće proraditi.

(zurnal.info)