Arhiva

RASIZAM: Rom Ado ne može učiti našu djecu

Rom Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi, nezvaničan je i često jedini odgovor koji nezaposleni nastavnik Admir Pindžić iz Gračanice dobije kada se pokuša zaposliti. Za Žurnal je ispričao svoje iskustvo u borbi sa diskriminacijom Roma. Žurnal će u narednih nekoliko mjeseci pratiti njegovu potragu za poslom.

Za visokoobrazovanog nastavnika tjelesnog odgoja Admira Pindžića iz Gračanice nema posla u ovoj sredini samo zato što je Rom! Ta činjenica čini ga nekvalificiranim za svaki iole ozbiljan posao. Mada je obrazovan da bude nastavnik, Admiru vlasti daju mogućnost da bude pčelar, zemljoradnik ili da poput većine ostalih Roma skuplja staro željezo.

Nekoliko je puta otpuštan i odbijan na konkursima bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Nezvanično objašnjenje, za koje je saznao od poznanika i prijatelja, najviše ga bole: Cigan Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi.
- Imam osjećaj da nam ne daju “bolje” poslove jer ih je strah da bismo to bolje radili od njih, da ne bi sebi skočili u stomak – kaže Admir i objašnjava kako on doživljava nepravdu: Znaš osjećaj kada misliš da bi poletio, razmahao se, samo da te puste da dokažeš da vrijediš, a oni te drže svezanog u lancima.

Magazin Žurnal pratit će Admira u njegovim pokušajima da se zaposli. U njegovo ime tražit ćemo zvanična objašnjenja odbijenica i prenositi njegova iskustva sa poslodavcima. Želja nam je iz prve ruke opisati i približiti diskriminaciju Roma te pomoći Admiru da napokon pronađe stalni posao. Pozivamo i Vas da sa nama podijelite slična iskustva ili pomognete Admiru u borbi protiv birokratske diskriminacije.

Koliko vrijede Romi?

Naš razgovor Admir je dočekao sa neskrivenom tremom. Umjesto desetak cigareta koje ispuši dnevno, čekajući nas i razgovarajući sa nama Admir je “smirio” gotovo cijelu kutiju. Nikada nije imao nikakvu odgovornost pa ne može imati “oraha u džepu”; njegova nervoza može dolaziti samo od njegove ljudskosti. Na trenutke se čini kao da na svojim ramenima nosi breme svih Roma mada to ničim nije zaslužio. On je jednostavan i jednostavno dobar čovjek. Kada je sa suprugom pričao o razgovoru za naš magazin ona se u trenutku trznula i pitala ga: Ado, da ti ljudi neće kakve kese donositi, pomoć neku, ne želeći da se to desi.

Admiru je “duša zbog obrazovanja puna”, ali su njegovi džepovi uglavnom prazni. Kada je prije pet godina završio fakultet za nastavnika tjelesnog u Mostaru Admir je mislio da je završio sa povremenim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima. Nije tada mogao ni naslutiti da će mu diploma donijeti još veća poniženja jer je sada imao sve potrebne kvalifikacije a i dalje je odbijan na konkursima.

Prijavio se za nastavnika u jednoj lokalnoj školi i saznao da ima velike izglede da bude izabran. Bio je drugi na spisku a ispred njega je bio nastavnik sa desetogodišnjim iskustvom rada u Tuzli.
- Pomirio sam se da je on bolji izbor od mene. Međutim, taj je čovjek odustao od posla nekoliko dana prije početka školske godine, a kako nije bilo vremena za novi konkurs oni su zaposlili novog nastavnika koji nije imao završen fakultet za to. Tada sam shvatio i saznao da je sve bilo namješteno kako bi taj čovjek umjesto mene dobio posao – ogorčeno priča Admir.

Sve bi možda izgledalo kao slučajnost da mu se još nekoliko puta nije ponovilo slično. U jednoj velikoj gračaničkoj firmi počeo je raditi kao zaštitar jer posao nastavnika nikako nije mogao dobiti. Čak je i položio ispit za odgovorno lice. Kada je kompanija za koju je do tada radio otkazala zaštitarske usluge, Admir se prijavio na konkurs u istoj firmi za poziciju odgovornog lica. Nekoliko sedmica poslije saznao je da se jedini on prijavio na tu poziciju. Radost i nada da bi uskoro mogao imati dobar posao istopile su se kada je objavljeno da je konkurs poništen. Zvanično objašnjenje nikada nije dobio ali je od prijatelja koji ima svoju zaštitarsku agenciju čuo poražavajuće objašnjenje: prijatelju, da ti budem iskren, konkurs je poništen jer si ti Rom!

Čak i kada bi uspijevao da pronađe posao i radio ga besprijekorno to nikada ne bi potrajalo.
- Radio sam u jednoj firmi i lokalni gazda je bio jako zadovoljan. Međutim, nekoliko mjeseci poslije samo mi je rekao da je direktor firme rekao da me otpusti. Taj me čovjek nikada nije upoznao i nikada mi nisu rekli zašto sam otpušten. Jedino što može biti razlog jeste da se raspitivao i saznao da sam ja Cigan. Ne vidim drugi razlog – kaže Admir.

Iako se pripravnička godina plaća, posebno u Tuzlanskom kantonu, Admir je sam morao plaćati doprinose da bi imao obaveznih godinu dana pripravničkog. Škola u kojoj je radio plaćala je 100 maraka a on iz svog džepa svaki mjesec još 230 maraka.

Tada je još imao želje da upiše magistarski studij ali kada je vidio da ni od fakulteta neće imati posebne koristi njegove su ambicije splasnule.
- Jednostavno sam ohladio. Kada bih ovdje bio doktor nauka ne bi pilo vode – objašnjava Admir i dodaje da najviše žudi za šansom da se dokaže: Željan sam dokazivanja. Želim dokazati da gazda kaže: baš nisam pogriješio što sam te zaposlio.

Nakon silnih odbijenica, Admir skoro da je izgubio nadu da će pronaći posao. One ožive sa novim konkursima u januaru i septembru ali se svaki put iznova razočara. Boli ga to, ta nepravda, kaže, ali ona od njega nije napravila lošeg čovjeka. Objašnjava kako je od oca naučio da se ne zamjeri ljudima ali niti da im podilazi. Sam priznaje da to možda i nisu dobre osobine u vremenu i sredini u kojoj živi.
- Volio bih da sam drugačiji, da se mogu dodvoriti ali ne mogu – kaže Admir.

Nakupi mu se, iskreno priznaje, sve ružno što o sebi čuje samo zato što pripada manjinskom narodu i skoro da počne vjerovati u sve to pa se otvori i zaplače svom najboljem prijatelju na šta mu ovaj samo kratko odgovori: Znam ja ko si ti i koliko vrijediš.

Direktna državna diskriminacija

Čini se da je Admir baš onakav Rom kakav ne odgovara vlastima. Ne uklapa se u statistike hiljada neobrazovanih Roma koji “ne žele” da rade. Nijedan dosadašnji program domaćih vlasti nije bio namijenjen obrazovanim Romima, kaže Admir. Mogao se prijaviti na konkurs za dobijanje pet hiljada maraka za samozapošljavanje. Problem je u tome što je taj novac mogao iskoristiti samo za zemljoradnju ali on nema svoje zemljište; pčelarstvo a tim se nikada ranije nije bavio; i skupljanje starih sirovina za šta bi mu trebao vlastiti auto koga također nema.
- A i nisam se obrazovao da bih skupljao stare sirovine. Mogao sam to i bez fakulteta. Zar oni stvarno misle da smo mi toliki levati koji sa pet hiljada maraka možemo riješiti egzistenciju? Imamo iskustvo koje kaže da će nas opet liferovati – objašnjava Admir razočaran riječima političara koje ponavljaju kao papagaji da nema obrazovanih Roma: Evo mene ali ne žele da me vide. Čekaju da bude deset obrazovanih Roma da bi nešto uradili. Zašto ne krenu od jednog? Zašto ne naprave dobar primjer ostalima?

Kaže da je svjestan da posla u BiH nema mnogo ali bi bilo pravedno da umjesto manje od pet posto zaposlenih Roma njih bude zaposlen isti procenat kao i svih ostalih.

Dičim se i šta mi možeš

Admirov otac Salih došao je u Gračanicu iz Bosanskog Šamca. U Gračanici ga, osim kao nastavnika, poznaju i kao odličnog igrača i trenera lokalne fudbalske ekipe Bratsvo. Fudbalski talenat pomogao mu je da od kluba dobije posao i stan ali često i bude izigran a njegove zasluge pokupe drugi, prepričava naš sagovornik.
- To što je dobio od opštine dobio je jer im je trebao. Nas dvojicu obično zovu kad je kakva džabalama a kada se plaća onda kažu nemoj njih – priča Admir i kaže da ima osjećaj da ostali samo čekaj njegov kiks i rečenicu: jesam ti reko.

Njihova porodica nije živjela u romskim naseljima a Admir nikada nije naučio romski jezik. Sve što na njemu zna izgovoriti je nekoliko rečenica naučenih iz Nadrealista i filmova Emira Kusturice. Romsku tradiciju ne poznaje i sve što o običajima zna naučio je od sasvim slučajnog poznanika.
- Često odem tu blizu kuće popiti kafu. Tamo sam se vremenom sprijateljio sa jednim čovjekom koji voli istraživati romski jezik i tradiciju. On mi često priča o običajima poput Đurđevdana. Od njega sam saznao za riječ gurbet – kaže Admir.

Krivicu za nezaposlenost i odnos prema Romima, kaže Admir, snose dijelom i sami Romi. Mada su natjerani na prosjačenje i skupljanje sirovina, naš sagovornik zagovara obrazovanje Roma pa je njegovom zaslugom već nekoliko djece krenulo u prvi razred ove godine. Sa druge strane nikako mu se ne sviđa licemjerstvo ljudi koji dadnu prosjacima a nakon toga negoduju: ako ćeš mu dati a prigovoriti bolje nemoj ni davati.

Admir prehranjuje suprugu koja ne radi i sina koji ide u drugi razred. Pored tih razloga, on ima još jedan zbog kojeg je pod posebnim pritiskom.
- Volio bih da se zaposlim i zbog svog oca. On mi je rekao da bih volio vidjeti da sam se zaposlio pa da može umrijeti.

Admir preživljava od pomoći porodice i honorarnih poslova. U neznanju ga ljudi često nazovu Ciganinom pa se poslije toga izvinjavaju, što je za njega još gore nego prvobitna uvreda. Mada ga je to ranije pogađalo danas je, kaže, oguglao na to.
- Sad se dičim time što sam Cigan. Nemaš mi šta reći – kaže Admir i nada se da neće morati čekati “vrijeme kada će obrazovanje biti bitno i kada će se pitati obrazovani”.

(zurnal.info)