Rastu cijene hljeba i mesa, smanjuju se plate i broj zaposlenih

Najnoviji podaci Zavoda za statistiku Republike Srpske su sasvim zabrinjavajući. Sve osnovne namirnice su poskupjele u poslednjih 12 mjeseci.

SKUP HLJEB A JEFTINO POVRĆE

Najdrastičniji primjer je hljeb. Kilogram polubijelog hljeba u banjalučkim pekarama i prodavnicama skuplji je za 0,58 maraka. Sada košta 2,23 KM. Za kilogram bijelog, u odnosu na deseti mjesec 2010., u oktobru tekuće godine bilo je neophodno izdvojiti 57 pfeniga više. Umjesto prošlooktobarskih 1,63 KM, sada košta 2,20 KM. Pekari poskupljenje hljeba pravdaju poskupljenjem brašna i uporište za takve tvrdnje mogu pronaći u podacima Zavoda za statistiku. Kilogram brašna u Banjaluci prije opštih izbora u oktobru koštao je 20 pfeninga manje.

Banjalučani koji su dovoljno proždrljivi da pored hljeba požele meso, ili proizvode od mesa, naročito su to osjetili na svojim novčanicima.

Kilogram junetine sa kostima u lokalnim mesnicama skuplji je za 0,60 KM i košta 11,71 KM. Teletina bez kosti na vagama pokazuje 20,25 maraka što je za dvije marke i trinaest pfeninga skuplje zadovoljstvo nego prošle godine. Skuplja je i svježa piletina, dok je jeftinije jedino svinjsko meso na opšte nezadovoljstvo banjalučkih svinjara. Drastično su skuplja i jaja, po komadu su, u odnosu na prošlu godinu, cjenjenija 0,08 maraka.

Spas, međutim, postoji i bez formule za život bez hrane. Ali samo za one Banjalučane koji mogu da se zadovolje povrćem. Povrće je u odnosu na oktobar prošle godine uglavnom jeftinije, naravno ponovo uz opšte negodovanje lokalnih poljoprivrednih proizvođača. So na ranu kućnim budžetima dodaju jestivo ulje i šećer, koji su u prosjeku skuplji za četrdesetak pfeninga. Kuhinjska so zadržala je istu cijenu.

Prosječnu platu na teritoriji opštine Banjaluka u Zavodu za statistiku u ovoj godini još nisu izračunali. Analiza poslednje dvije godine, okazuje trend opadanja ličnih primanja u Banjaluci: 2009. godine prosječna banjalučka plata, koja je inače veća od republičkog prosjeka, iznosila je 925 maraka. Prošle godine prosječan Banjalučanin je mjesečno zarađivao 908 maraka. Prosječna plata na nivou Republike Srpske nešto je iznad 800 KM. Treba imati u vidu da se u banjalučke prosječne plate računaju i plate zaposlenih u republičkoj upravi, koja je mahom smještena u najvećem gradu Republike Srpske.

DVIJE HILJADE LJUDI BEZ POSLA

Platu, kolika god da je, zarađuje sve manje stanovnika Banjaluke, što je alarmantno. Broj zaposlenih u posljednje tri godine rapidno opada. Ove godine i zbog novih Zakona o porezima i doprinosima, koje je donijela Vlada, a usvojila Narodna skupština, pod izgovorom da će se spasiti posrnuli javni fondovi i, koliko toliko, ustabiliti budžeti. Zakonodavac je ostao gluh na upozorenja analitičara da će povećanje poreza i doprinosa imati kontraefekat, i negativno uticati na broj zaposlenih.

Prije dvije godine, u Banjaluci je posao imalo 61 642 stanovnika. Prošle godine broj zaposlenih pao je na 60 009, da bi u oktobru ove godine, prema posljednjim podacima, iznosio 59 543. Dakle, krajem 2011. godine u Banja Luci posao ima 2099 ljudi manje.

Logično, samim tim, povećan je i broj građana koji vape za poslom. Prošle godine, u oktobru, knjižicu je na Zavodu za zapošljavanje čuvalo oko 17 500 banjalučana. Ove godine broj onih koji svakodnevno očekuju lijepe vijesti sa biroa rada popeo se na oko 18 100. Najviše je kvalifikovanih radnika i radnika sa srednjom stručnom spremom. Ono što je zabrinjavajuće je da posao na birou rada traži devet građana sa svršenim master studijima, odnosno dva magistra.

Dobar dio “tragača za poslom“ došao je iz malih radnji i preduzeća koja zapošljavaju do deset radnika, a koja su u poslednje vrijeme nestala sa banjalučkih ulica. Takvih, uglavnom samostalnih trgovačkih objekata, u oktobru 2010. na području banjalučke opštine bilo je 1147. Poslednji statistički podaci pokazuju da ih je danas 63 manje. Zatvaranje malih radnji korijene vuče iz prethodnih nekoliko godina. Prije dvije godine radile su 1164 takve radnje. Statistika neumoljivo otkriva da život u Banjaluci postaje sve teži. Bez obzira što vlast građane konstatno uvjerava da je stanje dobro i da ono što vide nije tačno.

Istina, siti i gladni stomaci ne vide isto, a „pjevanje“ praznih stomaka siti ne čuju od zveckanja escajga.

(zurnal.info)