U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju
“Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.
Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.
Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.
Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.
Enjoy Bosnia!
Nemanja (Emir) Kusturica
ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA
Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.
Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."
Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.
Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.
Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.
Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.
Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.
U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "
Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.
Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.
Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.
S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.
Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .
Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.
Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...
Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "
Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.
Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.
Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.
Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.
Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.
Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.
Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.
Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.
Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.
Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "
Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.
Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.
Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.
Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.
Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.
Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.
Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.
Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.
Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.
Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "
Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.
Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.
Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.
Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."
Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.
Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .
Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."
Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.
Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.
I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.
U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.
Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.
U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.
Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.
(zurnal.info)
">U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju
“Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.
Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.
Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.
Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.
Enjoy Bosnia!
Nemanja (Emir) Kusturica
ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA
Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.
Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."
Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.
Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.
Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.
Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.
Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.
U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "
Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.
Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.
Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.
S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.
Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .
Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.
Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...
Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "
Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.
Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.
Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.
Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.
Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.
Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.
Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.
Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.
Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.
Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "
Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.
Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.
Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.
Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.
Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.
Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.
Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.
Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.
Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.
Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "
Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.
Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.
Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.
Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."
Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.
Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .
Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."
Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.
Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.
I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.
U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.
Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.
U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.
Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.
(zurnal.info)
">
:REHABILITACIJA ŠEJTANOVOG ŠEGRTA: Return To Džennet
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
REHABILITACIJA ŠEJTANOVOG ŠEGRTA: Return To Džennet
U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju
“Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.
Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.
Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.
Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.
Enjoy Bosnia!
Nemanja (Emir) Kusturica
ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA
Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.
Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."
Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.
Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.
Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.
Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.
Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.
U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "
Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.
Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.
Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.
S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.
Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .
Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.
Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...
Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "
Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.
Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.
Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.
Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.
Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.
Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.
Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.
Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.
Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.
Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "
Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.
Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.
Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.
Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.
Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.
Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.
Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.
Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.
Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.
Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "
Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.
Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.
Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.
Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."
Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.
Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .
Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."
Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.
Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.
I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.
U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.
Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.
U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.
Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.
(zurnal.info)
zurnal.info
U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju
Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”. 
